Essays and studies

Plavi smo - takvi smo - priča o cijanotipiji
17th February 2021
Radionica cijanotipije Sin

Radionica cijanotipije Sin

„Ja bi ovo moga radit cili dan“, rekao mi je mali, nazovimo ga ovom prigodom Martin, na moj upit „ekipa, jel’ vam bilo dosta“, tijekom radionice cijanotipije koju sam prošli vikend održao u Sinju u organizaciji S.K.U.P. –a, Sinjskog Kulturnog Urbanog Pokreta. U stvari, moj izlet u Dalmaciju obuhvaćao je Sinj i Split. Radionicu za djecu od 1. do 8. razreda, u Sinju u subotu i radionicu za sve zainteresirane u Splitu, u nedjelju.

Sinjski kulturni urbani pokret uz financijsku podršku Grada Sinja organizirao je trodnevni ciklus radionica za djecu školskog uzrasta. Uz radionice ‘Unplugged’ i ‘U moru knjiga’ koje je vodila logopedkinja Nikolina Runje, ja sam eto bio zadužen za radionicu ‘Sunce plave boje’ kroz koju sam djeci pokazao kako uz pomoć sunčevog svjetla izraditi fotograme i fotografije.

Radionica cijanotipije Sinj

Radionica cijanotipije Sinj

Sinj, alkarski grad. Gdje se god okreneš, alka je prisutna kao svojevrsni zaštitni znak tog kraja. Meni, putniku istrošenih destinacija, Sinj je ostao neotkriveno područje pa sam tempom prosječnog japanskog turiste vjerovao da ću u par sati skužiti cijeli grad i nakon radionice veselo otići dalje. Zanimalo me kako grad diše subotom ujutro. Uputih se od hotela Alkar prema galeriji Sikirica, gdje me je čekala Ana Žanko, moja domaćica, svestrana draga osoba, koja može i hoće napraviti sve što treba da bi se stvari pomakle s mjesta i koja stalno kuka, „Ajme sigurno su mi naplatili kaznu za parkiranje“, pa čak i kad joj je auto valjda doma parkiran. Prema Trgu Kralja Tomislava, Vrličkom ulicom, kafić do kafića, sve krcato. Kad sam izbio na Trg, ili kako u Sinju kažu Pijacu, nisam mogao vjerovati svojim ušima i očima. Uletio sam u žamor stotina glasova, kao u grotlu neke arene, s lijeve i desne strane štekati, krcati stolovi, kao da se cijeli Sinj spustio na pijacu popunivši sve stolice, ne ostavivši mjesta ni za pomisao o koroniziranoj distanci. Fascinatno, za nevjerovati.

Radionica cijanotipije Sinj

Radionica cijanotipije Sinj

No, kako je svrha mog posjeta bila radionica cijanotipije uputih se u potkrovlje prekrasne Galerije Sikirica. Ekipica mala ali prava, djeca nižih razreda, od kojih je samo jedan znao nešto o fotografiji jer je već bio na radionici Camere obscure. Postavili smo veliki stol usred galerije, pokrili ga starim novinama i nakon kraćeg uvoda o tome što je cijanotipija, odmah krenuli u zabavnu avanturu koja je potrajala dobrih 3 sata. Pripremali smo kemikaliju, nanosili pinelima emulziju na papir, a dok smo čekali da nam se papiri osuše, radili na onima koje sam ja dan ranije pripremio i po kući razbacao da se tijekom noći suše. Djeca su pokazala izuzetnu kretivnost. Cijanotipija ih je toliko zabavila da su nakon prvih par pokušaja preuzeli stvar u svoje ruke, a nas starije zadužili za mijenjanje vode u kojoj su se ispirale slike. „Di su vam cure, zašto se one nisu prijavile?“ upitah ja s obzirom na to da su ekipu činili samo dječaci. „Nisu vam one znale za to, da su znale radile bi van one bolje nego Pikaso, kad van ja kažem“ “, reče mi jedan od njih. Kad je radionica završila, rastali smo se zadovoljni i sretni. „Hoćemo li ovo ponovit iduću subotu, učitelju“ pita onaj Martin s početka priče, a ja velim „Ma hoćemo, ponovit ćemo, ali ne baš iduće subote, zauzet sam“. „Super si“ reče mi drugi, ali šapatom da nitko ne čuje, premda je cijelo vrijeme radionice bio najglasniji od svih i radio otkačene cijanotipije.

Kakva kreativna dječja ekipa, gušt je bio raditi s njima, premda su me stvarno izmorili. I kakva hrabra ekipa Sinjskog Kulturnog Urbanog Pokreta koja je radionice organizirala. Pogodak „U sridu“, rekli bi Sinjani.Nakon radionice, uputih se istim putem natrag. Tipično dalmatinsko pasje popodne, sve prazno, nigdje nikog, tu i tamo po koji lokalni ljubitelj piva, rukom se drži za hladnu bocu. Sve otišlo ubit oko, kao da je na neki način sramota biti vani poslije podne. Kako je i u meni pola litre dalmatinske krvi, nakon obilnog ručka u taverni, ubih i ja oko odlučan da s večeri utvrdim pravo stanje stvari.

Sinjska svadba

Sinjska svadba

S večeri, krenuh iz Alkara, u kojem su konobari užurbano pripremali restoran za svadbu, prema Pijaci i tek što sam krenuo Vrličkom, eto za mnom svadbene povorke s barjaktarom na čelu, muzika, mladenci, familija i prijatelji. Istim putem. Na pijaci, stanje isto kao ujutro, ali ovaj put svečanije. Prvi red stolova prema Pijaci, skockana mladež, većinom djevojke, mlađe žene. Ne znaš tko je ljepše obučen, ispijaju se kokteli, dugačka pića, opet žamor, ali tiši. Priča se, komentira, kibicira. Pod motom vidjeti i biti viđen. Uhvati me neki sjetni ponos, kako nam je lijepa ova mladež ugurana u kvadrate sinjske Pijace.

Napravih nekoliko snimaka svadbene povorke mobitelom, prije nego su mladu ispred crkve uvukli u svečanu vjenčanicu i prije nego se svadba preselila u crkvu, valjda reći ono sudbonosno „Uzimam“. Popeo sam se na Kamičak, malo sinjske romantike. Na putu natrag sjeo sam u Natu da smažem palačinke, praveći društvo smeđoj mački, kad eto ponovno svadbene povorke s barjaktarom na čelu, muzika, mladenci, familija i prijatelji. Opet mojim putem, prema hotelu.  Prisjela mi palačinka pri pomisli kako mi je soba iznad restorana.

Radionica cijanotipije Split

Radionica cijanotipije Split

Drugi dan, odmah za Split. U Marmontovoj ulici, u galeriji Foto kluba Split čekala me druga ekipa, na čelu s Majom, mojom domaćicom, koju kad nema fotoaparat možeš vidjeti s mehaničarskim ključem, metrom i kacavidom u ruci. Radionica je bila popunjena u kratkom roku. Deset žena različitih uzrasta, među kojima i jedna Amerikanka, Cyndie Burkhardt, Photographer & Digital Storyteller, kao šlag na tortu. Pridružila nam se i Vlatka, koja je bila na mojoj prvoj radionici, ali na kratko, kaže beba čeka.

 

Priča kreće ispočetka, ovaj put na hrvatskom i engleskom jeziku istovremeno. Uvod o cijanotipiji pa odmah na posao. Pripremali smo kemikaliju, nanosili pinelima emulziju na papir, radili na onim papirima koje sam ja dan ranije pripremio dok smo čekali da nam se naši osuše.

Ponio sam magičnu kutiju iz koje su polaznice radionice vadile stvari koje su koristile za svoje radove. Objasnio sam im da se cijanotipije mogu raditi i s negativima, nakon čega je slijedilo pitanje „Can we do it now?“, a zatim je krenulo slanje mejlom fotografija na e-mail adresu kluba. Potrošili smo sve folije koje sam ponio. Pretvarali smo fotografije u negative, pa zatim u cijanotipiju. Rastegli smo špagu od jednog do drugog kandelabra u Marmontovoj ulici, u srcu Splita, sušili radove i istovremeno postavljali izložbu koju su prolaznici mogli gledati i koja se stalno mijenjala, kako se koji papir osušio. Obojali smo svijet u plavo i bilo nam je lijepo.

Foto by Cyndie Burkhardt

Foto by Cyndie Burkhardt

Foto klub Split vodi zanimljiva ženska ekipa. Bilo je to moje drugo gostovanje kod njih s radionicom cijanotipije, nadam se ne i zadnje. Ima još kemije, plavi smo – takvi smo.

Na mom fejsu nakon objave slika s radionica padne pitanje: a kad će Rijeka?

Zaista zanimljivo pitanje.

Radionica Split: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=FotoklubSplit&set=a.3608078909223535

(Objavljeno na Lanterna-magazin.net)

U gulagu fotografije – Radna jedinica Смена 8
16th February 2021
Smena 8

Smena 8

Komentiramo neki dan moj kolega Goran i ja izložbu “Riječki fotografski četverolist” doajena riječke fotografije – Egona Hreljanovića, Istoga Žorža, Ante Škrobonje i Ranka Dokmanovića u galeriji Principij i kaže on meni, „Zašto nitko ne napiše neki tekst o tome s kojom je kamerom počeo snimati, koji je fotoaparat koristio“. „Gurolino“, rekoh ja – jer tako ga ja od milja zovem zato jer je eto na putu da postane fotograf, ali uporno ne želi slijediti savjete Ivice Nikolca, (već radi po receptu onih „gurua“, o kojima sam ranije pisao), evo ja ću pisati o tome kako sam uzeo u ruke prvi fotoaparat.
Moj otac bio je tipični izdanak loze naših krajeva, nema kojeg posla se nije znao prihvatiti. Promijenio je nekoliko radnih mjesta i nigdje nije ostao dovoljno dugo. Volio je karte, žene, zavirit u čašicu, što je ponekad znalo završiti svađom kod kuće, a i brat i ja smo znali dobiti svoju porciju remenom. Ja jer primjerice nisam htio jesti blitvu, a brat zbog toga što je mene branio, i slično. Nezadovoljan životom u bivšoj Jugi i moj je stari otišao u Njemačku trbuhom za kruhom.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Zagreb, Dolac

Raspao se brak, raspala se obitelj, kruh je postao crnji, salama jeftinija, a grah češći obrok na meniju. Među ono malo stvari koje je stari ostavio kod kuće bio je i jedan jeftini fotoaparat Smena 8, kakve su u ono doba ruski turisti prodavali za sitne pare kada bi nekakvim čudom došli kod nas na Jadran.
I tako kopajući po stvarima koje nikom nisu trebale, u našem malom stanu, jednog dana naletih na taj famozni jeftini fotoaparat Smena 8. Imao sam nekih 12-13 godina.
U ono su doba filmovi bili razumno jeftini. Na izboru smo imali EFKE filmove i nešto skuplje ORWO filmove iz DDR-a. U glavi su mi se valjda tada motale čudne ideje o tome kako sam neotkriveni talent i kako ću s fotoaparatom pokoriti svijet i pokazati da i ja nešto vrijedim, da sam kreativniji i drugačiji od moje ekipe s kojom sam igrao nogomet, krao voće po tuđim vrtovima i mlatio s bandama iz drugih ulica, ponajprije s onima iz ulice Luki koji su nas dočekivali kad smo kroz Đardin, kako smo mi zvali park na Mlaki, ljeti išli na bus na kupanje na Bivio ili Pećine. U svemu sam bio loš, u nogometu trapav, u krađi voća bi me svako toliko uhvatili, a kad smo se trebali mlatiti, znao sam dobiti i batina, prije nego bismo svi skupa napustili bojno polje.
Nije mi preostalo ništa drugo nego krenuti po znanje o fotografiji u Dom narodne tehnike. Tamo smo nešto brljali, dobili neke osnove o tome što je film i kako se razvija i kako se od njega povećava fotografija. Zatim sam kupio prvi film i razvio ga kod kuće u kupatilu, primitivno, u tacni držeći krajeve filma u rukama, jer drugačije nije išlo s obzirom na to da nisam imao dozu za razvijanje niti para da je kupim.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije (4)

Trebinje, Bosna i Hercegovina

Kažu da se prva ljubav pamti čitav život. Ja sam se nakon prvog, loše razvijenog, ali mojim rukama razvijenog filma, zaljubio u taj miris emulzije, tajanstvenu magiju negativa i nešto kasnije u još tajanstveniju magiju izrade fotografija.
Mislim da se iz djetinjstva na isti način sjećam još jedino prvog poljupca kojeg mi je dala izvjesna Ksenija, u autobusu na povratku sa izleta koji smo imali krajem osmog razreda.

Ta famozna jeftina Smena 8 imala je svoje mane i znala biti svojeglava. Nekad ne bi htjela okinuti, nekad bi pokidala film prilikom pomicanja na sljedeći snimak, ali sam ja s njom dugo vremena radio sasvim dobre fotografije. Zatim su mi kroz ruke prolazili Zorki 4 pa Kijev, sve sami Rusi, robusni, teški skloni kvarovima, s kojima sam jasno znao – nema šanse da ikada postanem fotograf. Nedostižni san svih sličnih meni, kakvih je Juga tada bila puna nije bila famozna Leica već Nikon F1, elegantna zvijer japanskog porijekla koju su koristili ponajbolji samuraji fotografije.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije Ipak, kako to već u životu biva, sudbina mi je namijenila Nikonovog najvećeg rivala fotaparat Canon, model AE1 kojeg sam, ja mislim 1978.g. dobio trampom s nekim tipom do kojeg sam došao kroz rekla – kazala izvor informacija, za hrpu long play ploča, a za kojeg se u dobro obaviještenim krugovima šuškalo da je maznut nekom strancu, ali nitko nije to htio glasno potvrditi.

 

 

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Iz serije Framing the city – Rijeka

Tada sam već iza sebe imao prve nastupe na salonima fotografije, izigravao sam boema svirajući na jeftinoj gitari pjesme Boba Dylana i Leonarda Cohena (potonji je uvelike ubrzao moje sazrijevanje i profiliranje moje senzibilne dušice) i autostopom putovao po Europi. Na jednom od takvih putovanja, negdje usred Njemačke moj je Canon ispustio dušu, a ja sam iz ljutnje, a možda i zbog razočaranja u japansku tehnologiju i očaja koji me je uhvatio jer sam u džepu imao malo love, a nisam niti znao gdje idem, a još manje zašto idem, udario s njime u asfalt autobahna i pokopao ga u obližnjoj kanti za smeće. Moj se fotografski put nastavio uz fotoaparat Praktica, tipični istočnonjemački stroj čiji je škljocaj prilikom okidanja bio toliko glasan, kao da podižeš skretnicu na pružnom prijelazu, ali njemački pouzdan.
Krenuo sam na faks, a preko ljeta radio na crno, u toj istoj Njemačkoj u kojoj sam na neki način pronašao drugi dom. Radio sam i do 16 sati dnevno, i dok su se moje kolege kupale u moru i zabavljale ja sam već na kraju prvog ljeta otišao u trgovinu u Nürnbergu i rekao trgovcu „Ja bih jedan Nikon“.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije (11)Naravno, nisam mogao kupiti najboljeg, ali u to se doba pojavio polu-profesionalni Nikon FE. Uspješnoj kupnji doprinijela je činjenica da sam trgovca pitao „a koja je vaša zadnja cijena“, na što je on odgovorio „ako uzmete objektive koje smo koristili za promociju onda…. i još trgovac nije uspio niti reći „1000 i toliko maraka“, ja sam već bio u dubokoj emotivnoj vezi s Nikonom FE i s objektivom Nikkor 50 mm f1,4.
Kasnije su tu došli i širokokutna Sigma 28 mm f 2,8 i allround zoom Nikkor 35-70mm f/3.5. Svaki od tih objektiva bio je priča za sebe. U suštini, najbolja od njih bila je Nikkorova pedesetica uz koju si mogao, ako si pravilno znao odrediti ekspoziciju i uskladiti osjetljivost filma, fotografirati i uz svjetlo svijeće.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Iz serije Framing the city – Prag

No, dosta o svemu tome. Na mojim negativima potrpanim u folije nema EXIF metadata podataka. Bio sam mlad, zaokupljen svakodnevnom borbom za samopotvrđivanjem i nisam pisao podatke na folije, godine, mjesta snimanja i slično. Jednostavno sam fotografirao, razvijao, povećavao na papir i tako napredovao. Bog je jedini koji zna što je snimljeno Smenom 8, a što Kijevom, Zorkijem i Prakticom. Jedino se kod onih snimaka kod kojih znam gdje sam ih snimio, negdje iza 1978. može prepoznati Nikon.
Znam sigurno jedino to da je najveći dio njih snimljen 50-icom i 28-icom. Nema tu cropanja i sličnih današnjih gluposti. Koja je blenda bila, koja ekspozicija? Meni nebitno, onda i danas. Važna je priča koja se iz njih može iščitati. Ono što su me aparati, od Smene do Nikona naučili jest promatrati svijet. Kad sam konačno prešao (nikad zauvijek) na digitalne fotoaparate, kupio sam maleni Sony a6000 s objektivom 16-50, popularnom palačinkom i opet nisam bio sasvim sretan.

Iz serije Život na friškom zraku

Taj fenomenalni aparat, s cropanim senzorom lijepo stoji u ruci. Malen je i praktičan. Jedini njegov problem su objektivi, koji za Sony e-mount koštaju brate puno, a ja nisam od onih koji teže k tome imati najskuplje i svjetlosno najjače objektive, čija je cijena u visini polovnog auta. Taj sam Sony nakon godine dana prodao i kupio nešto veći Sony a7II, dakle full frame s objektivom 24-70. Vukla me želja punom formatu, onom s kojim sam naučio gledati i omjeru koji mi se zauvijek urezao u okvir oka, leica-formatu 24 mm × 36 m. Ima omjer oblika 3:2 i dijagonalu od približno 43 mm, Nema prirodnijeg od toga. Normalnim objektivima je žarišna duljina otprilike jednaka dijagonali filma odnosno senzora. Za leica format je to 50 mm, a kut gledanja im je oko 50-55 stupnjeva i prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, ako zanemarimo periferni vid, s tom razlikom da ljudsko oko ima širi kut gledanja. Kut gledanja izravno ovisi o subjektu – njegovoj veličini i tome koliko je udaljen od očiju (jer se vidno polje širi ako je objekt na bliskoj udaljenosti). Eto problema. Sad mi opet fali fiksni 35mm širokokutni objektiv. Nekako mi se svijet proširio, želio bih ga zagrliti što više mogu. Prići bliže. Dobri Robert Capa jednom je rekao „Ako vaša fotografija nije dovoljno dobra, znači da niste bili dovoljno blizu subjektu“.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Hrpa fotografa koje poznajem ima problema s normalnim objektivima. S njima je teže snimati jer daju obične, stvarne slike, onakve kakve vidi ljudsko oko. Treba tu vještine kako bi se njime gledatelja „uvuklo u fotografiju“ i zato većina hrli u udobnu sigurnost širokog kuta ili voajersku intimnost teleobjektiva, prikrivajući time nesposobnost i nemoć kreativnog promišljanja subjekta.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Iz serije Život na friškom zraku

Moji prijatelji (a ima ih malo) i moji poznanici (ima ih puno), odnosno dobar dio njih, koji sa mnom dijele sudbinu u gulagu fotografije, nose oko vrata tisuće eura zarobljenih u lećama i aparatima.
Danas dobro opremljeni fotografčići, kao za kaznu nose kile opreme čekajući odlučujući trenutak, koji za mnoge, nikad neće doći. Nije stvar u opremi, stvar je u principu.

U današnjoj fotografiji, u kojoj vladaju gurui, influenceri, ambasadori ovih i onih tvrtki, nema osobnog kontakta, mentorstva. Rijetko tko pomaže autorima naučiti promatrati svijet kroz objektiv, snimati i analizirati snimljeno, ukazivati na greške u kadriranju, kompoziciji, dubinskoj oštrini, korištenju svjetla i sjene, odabiru motiva, pristupu motivu i sličnim vježbama, koje smo mi u gulagu analogne fotografije svakodnevno prolazili.

Ivica Nikolac - Iz teksta U gulagu fotografije

Radionice koje organiziraju poznati fotografi, premda koštaju puno, u stvari nisu loše. Njihova jedina mana je u tome što proizvode kopije a ne originale.

Eto, zato smo u gulagu fotografije. Potjerani svojom voljom u zatvoreni svijet u kojem vladaju veličine senzora, otvori blende. Robujemo svjesno novitetima težeći da imamo još bolji, još skuplji objektiv, još bolji fotoaparat, koji će uskoro možda i sve slikati sam, na našu glasovnu komandu, poput GoPro koji razumije 12 glasovnih komandi na deset jezika. Zamislite svijet u kojem ćete svojem Canonu, Nikonu, Sonyu, Leicu, Fuji, i njihovim rođacima moći reći „Snimi odlučujući trenutak“, „Snimi senzualni akt“, a na senzoru će se pojaviti poruka „ERROR 1991 – moj jarane di si bio kad se učilo gledati“.

(Objavljeno na Lanterna-magazin.net)

Našao majmun stari ogledalo neko - kako postati Guru fotografije
9th June 2020
Okularne iluzije

Okularne iluzije

Kada se počnete baviti fotografijom, osim ako niste rođeni s darom prosječnog domaćeg političara, a to znači da najbolje znate što valja i neće vam nitko soliti pamet, najčešće poželite čuti mišljenje o tome kakve su vaše fotografije, jer vaše su prve fotografije najbolje na svijetu. Zatim vam fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobijete pohvalu ili nagradu i vaše je prosvjećenje gotovo – postali ste umjetnik pred kojim je karijera.

Dugo se godina u klupskoj fotografiji raspravljalo o pojmovima „amaterska fotografija“ i  „foto amater“, a dobar dio onih koji su postigli kakav-takav uspjeh, nesigurni kritičari nazivali su „umjetničkim fotografima“. U suštini, prosječni fotografi – „amateri“ prolazili su i prolaze kroz nekoliko životnih faza, baš kao leptiri. Najprije su jajašca, zatim ličinke, pa kukuljice te naposljetku leptir. Proces je jednostavan –  u jajašcu se razvija gusjenica koja je zapravo ličinka leptira. Kada ličinka izađe iz jajašca, ona ga pojede kako bi imala snage za daljnji razvoj. Prevedeno na jezik fotografije, klubovi organiziraju tečajeve i radionice fotografije, razni gurui vode tečajeve, polaznici nauče kako funkcioniraju foto aparati, koje su osnove kompozicije i likovnosti. Uzmu se pare i uruči diploma, novopečeni fotograf krene na trnovit put slave šaljući fotografije na izložbe na kojima plaća kotizaciju, koja se najčešće kreće od 80 kuna ili desetak Eura pa naviše. Međunarodni saloni fotografije znaju primiti po nekoliko tisuća fotografija od više stotina autora. Uz onu obaveznu „Slobodnu temu“, lijepo se odrede još tri, četiri i više tema, ali za svaku se treba platiti još jedna kotizacija. Meni matematika nikad nije išla, pa predlažem da zbrajate i množite sami, dakle ličinka plaća svoj razvoj.
Vratit ću se na tu temu kasnije.

Život na friškom zraku

Život na friškom zraku

Spadam u krug onih koji sebe ne smatraju umjetničkim fotografom.  Fotografija je istovremeno grana umjetnosti kao što je i profesija. Netko od nje živi kao profesionalni fotograf, dok drugi fotografiju koriste kao sredstvo izražavanja, kao što i svaki drugi umjetnik koristi kist, platno, dlijeto, čekić, video, glazbu, digitalnu tehnologiju i sl. Koliko puta smo se susretali s izvanrednim djelima obrtnika koji su, često neškolovani, samo talentom postizali ono čemu se danas divimo.
Zašto nije dovoljno da fotograf bude samo fotograf, a da o njemu govore samo njegovi radovi?
Amater izađe iz kluba, loveći bresonovski odlučujući trenutak i slučajno napravi fenomenalnu fotografiju, ili možda duboko promisli o smislu svega onog što je naučio o fotografiji pa odluči zanemariti sve, zatim snimi desetak fotografija ničega o ničemu, koje mu, nakon što ih pogleda neki kustos brza okidača, odmah proglase konceptualnom fotografijom, gotovo pa uz bok Williama Egglestona i njegove „tricikle“, (Untitled, Memphis, 1970.g.)

Egglestonova  je tricikla pažnju privukla na izložbi u organizaciji Muzeja Moderne umjetnosti u New Yorku 1976.,  izazvavši već tada prijepore kritičara koji su njegove fotografije nazivali “savršeno banalnim” i „savršeno nezanimljivim”. Zajedničko obilježje Egglestonovih fotografija jest banalnost, svakodnevica, jednostavni, obični predmeti i prizori, za koje je sam Eggleston kazao „kako ne postoji poseban razlog za traženje njihova značenja“.  John Szarkowski, MoMA-in voditelj Odjela fotografije je pak za njih tvrdio da su “savršene.” Ono što dio kritike nije tada sagledao, šira je slika i značaj Egglestonovih radova, koji je prešavši s do tada dominantne crno-bijele na fotografiju u boji, istu pretvorio u snažan umjetnički izričaj, što su poslije slijedili brojni drugi fotografi. Kako bilo, „tricikla“ je 2012.g. na aukciji u Christie’s, postigla cijenu od 578,500 dolara.

Smrt neznanog junaka

Smrt neznanog junaka

Vratimo se priči o našoj stvarnosti i posvetimo tri linije onima koje sebe smatraju „guruima“ fotografije. Riječ „Guru“ barem tako kaže neumorna Wikipedija, dolazi iz Sanskrta. Zapadnjački rečeno, to je osoba koja svojim religijskim ili filozofskim učenjem privlači i okuplja pristalice. U širem smislu riječi, označava stručnjaka s natprosječnim znanjem i dugim iskustvom u nekom području. Kaže ta ista Wikipedija da se u tom smislu, naziv Guru ponekad može koristiti i u posprdnom značenju.

Moje životne putove na različite su načine presijecali ljudi za koje sam u prvi mah mislio da ih zanima ono isto što i mene zanima, na način na koji mene zanima i kojima sam otvorena srca pomagao da savladaju odlučujuće korake u postajanju autorom, ili pak pomagao da ostvare neke svoje ideje ili želje, postanu predsjednici klubova, uvaženi članovi foto zajednice, društva u cjelini.

Među njima ima onih koji su, nakon što su uz moju pomoć naučili što su htjeli naučiti ili postigli to što su htjeli  postići, većinom da budu „gurui“,  zabijali nož licemjerja u leđa, kao kad pogrebnik, kao posljednji, zabija dvostruki čavao u lijes, da se pokojnik ne bi slučajno predomislio.

Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe, pisao je Rumi, perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik iz 13. stoljeća. Nekako mi se čini da sam posljednjih dvadesetak godina nakupio nešto previše svjetla.

Framing the city - Paris, ©Ivica Nikolac

To Paris with love

Kako pisati da ne uvrijediš nikoga, a da pri tom kažeš ono što misliš i da pritom budeš iskren? Imena nisu važna, rekao bi Rumi, ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.
Među guruima o kojima pišem bilo je onih koji su smatrali da su moje iskustvo, znanje, pa i status nasljedna stvar, što je pak izazivalo čitav niz nesporazuma, nerazumijevanja, nazovimo to tako, a koji su u konačnici završavali ogovaranjem i omalovažavanjem.

Što je drugima najviše u mojem načinu rada smetalo? Možda moja samouvjernost. Trudio sam se biti objektivan. Ako sam davao kritike, spremno sam nudio rješenja. Kad je o fotografiji riječ, svakome tko je to htio objašnjavao bih što treba korigirati na fotografiji, ako je to izvodivo.
Znao bih odmah sjesti za računalo i na licu mjesta pokazati, ili bih obradio fotografiju i poslao je natrag pošiljatelju, onako kako ja vidim da bi trebala biti obrađena, e da bi bila bolja. Kada bi me neki autor, posebice oni mlađi pitao za mišljenje o svojim fotografijama, odgovarao bih koristeći znanje o fotografiji, stečeno iskustvo i spoznaju o umjetnosti u cjelini.
Ima i onih kojima sam neko vrijeme bio nekakav mentor.
Nisam povjesničar umjetnosti, ali smatram da dobro poznajem materiju fotografije. Kao mulac, isprobao sam gotovo sve tehnike koje je John Hedgecoe opisivao u knjizi „Sve o fotografiji i fotografiranju“, iz 1978.g. , mućkao sam po receptima Milana Fizija iz knjige „Fotografija teorija/praksa/kreacija“.

Na akademiji u Beogradu kupio sam skripte o filmskoj fotografiji, učio teoriju filma. Čak mi je i Foto savez one propale države dodijelio zvanje Instruktor fotografije. Osvojio sam niz (prvih) nagrada na salonima fotografije. Odradio čitav niz radionica, izložbi. Kad sam počeo izlagati, donosio sam svoje radove u klub kako bi mi stariji kolege dali mišljenje o njima, sugerirali jesam li na dobrom putu da postanem autor. Danas znam da su njihovo podcjenjivanje, podsmijesi i bezvezna kritika bili odraz njihova nedovoljnog poznavanja širine koju fotografija pruža, koju oni kao fotografi (doduše ne svi) nikad nisu spoznali.

Katalog izložbe, Mali salon Rijeka, 1983.

Katalog izložbe, Mali salon Rijeka, 1983.

Tu i tamo u klub bi došao Đoko Milekić, legenda riječke, i jugoslavenske fotografije, čovjek koji se pogonio coca-colom i koji je u malom prstu imao tehniku, kompoziciju, a u oku i duši osjećaj za nadrealno miješanje prostora i vremena. Pitao sam Đoku da pogleda moje fotografije, vrtio ih je kvrgavim prstima i govorio „ne valja, ne valja, ne valja“. „Što ne valja u njima upitah. „Sredi kompoziciju, sredi tonove, sredi ritam, unesi priču. Otišao sam u laboratorij i poput profesora Baltazara razmišljao i razmišljao, pokušavao nešto mijenjati, drugačije postaviti kompoziciju. Nekako nije išlo. Činilo mi se da svaka promjena kvari prvotnu ideju slike. Kad sam ponovno sreo Đoku, pokazao sam mu fotografije i rekao, „Ne ide, pokušao sam ali čini mi se da je u konačnici ovako dobro“. Đoko je lupio rukom po stolu na kojem su ležale moje fotografije i rekao „To sam i htio, da budeš siguran u to što radiš i da prepoznaš koliko je to dobro, ajde šalji to na izložbe. Đoko je bio poput mentora, i nije bio jedini.

Imao sam tu sreću da sam gubeći dane na fakultetu, ispijao litre kave u dimu kantine Pedagoškog fakulteta razgovarajući o estetici, književnosti, umjetnosti i životu s mojim tadašnjim profesorom Darkom Gašparovićem, koji me je vodio/slao na Dane hvarskog kazališta, sarajevski MESS, ili sređivao besplatan upad u HNK Zagreb, a ponekad i trpao knjige u ruke. Kakva je to škola bila. Shvatio sam da ne možeš stvari gledati usko i da je ti je za proboj u svijet, ponajprije svijet umjetnosti, potrebno razumijevanje suprotnosti. Shvatio sam koliko je važno inzistirati na estetici.

Iz serije Ich bin ein Berliner, ©Ivica Nikolac

Iz serije Ich bin ein Berliner

Jednog  dana u liftu studentskog doma u Rijeci sreo sam djevojku koja je u ruci imala naranču. “Je li ta naranča za mene?” upitah je . “Pročitaj bajku „Djevojka postala od naranče“, odgovorila je.
Skupo me je ta naranča koštala. Što se ispod kore nalazi otkrivam već trideset godina.
Potrošili smo zajedno desetke pari cipela obilazeći gradove, muzeje, izložbe iza sedam gora i sedam mora i dvije pustinje, i još ćemo. Veže nas ljubav (prema umjetnosti i hrani) i prema fotografiji.
Ona je u neku ruku bolji fotograf nego ja, preciznija je, nježnija, njene su fotografije oku ugodnije, dok ja više naginjem neposrednosti i jednostavnosti. Zajedno smo uživali na izložbama Roberta Cape, Vivian Maier, Henry Cartier Bressona, Sebastiaoa Salgada, Roberta Doisenaua, Francesce Woodman, Augusta Sandera, Magnumovih fotografa, Augen auf – 100. godina Leice, Roberta Mepplethorpa, Man Raya, Ženske avangardne fotografije 70-ih, i još toliko drugih…

Moj poznanik, Branko Franceschi, istaknuti likovni kritičar i kustos, svojevremeno ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a odnedavno ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, na jednoj od radionica Hrvatskog foto saveza govorio je o selektiranju i žiriranju, naglasivši kako se, usprkos svemu, prigodom prvog pregleda radova, iz ovog ili onog razloga, naglašene likovnosti, sadržaja, koncepta, tehnike, zna dogoditi da se oko selektora zadrži na nekom radu. Premda si objektivan i oslanjaš se na svoje znanje, iskustvo i struku, ne možeš isključiti neku vrst subjektivnosti, kazao je Branko.

Život na friškom zraku©Ivica Nikolac

Život na friškom zraku

Bio sam član raznih žirija i selektor međunarodnih izložbi.  Jedne godine bio sam pozvan za člana žirija Nacionalne izložbe Austrijskog foto saveza. Bilo nas je troje u žiriju, imali smo ispred sebe tipkovnicu i unosili ocjene svake pojedinačne fotografije u skali od 1 do 10, s time da je desetka bila najviša ocjena. Ljubazni domaćini donosili su nam kavu i mineralnu, žiriranje je bilo javno i trebalo je trajati jedan dan. Fotografije, kratko rečeno, tipično klubaške, po istom receptu napravljene: red makro fotografija, red pejzaža, red arhitekture, red mrtve prirode, red zalazaka sunca, red photoshopiranih konceptualnih fototvorina, i red ženskih aktova. Ja uredno klikam 1,2,3, tu i tamo 5 i 7, a ova druga dva člana žirija 7,8,9,10.

Shvatio sam da je njima najmanja ocjena bila 7, dok sam ja lupao oštro.” Herr Nikolac, ist alles im ordnung?”, svako toliko su zabrinuto pitali domaćini, Ja, ja, Alles klaar, Danke, odgovarao bih ja na tečnom njemačkom. Negdje u pauzi, dođe mi prijatelj, Austrijanac i kaže: „Čuj. Tebe više nikad neće pozvati na žiriranje, a mogao si lijepo svake godine provesti vikend u Beču na naš račun“. „Zašto misliš da neće upitah ja. „Čuj, mi Austrijanci  nekako volimo raskošnije, kičaste, gotovo barokne fotografije, što ćeš takvi smo, nasmijao se, „a ti upravo takve konstantno odbacuješ“. „Nema veze“, rekoh, Ionako dolazim najmanje jednom godišnje u Beč o svom trošku, volim lutati gradom i posjećivati izložbe, klopati bečke šnicle, jesti štrudlu u Demlu i piti kavu u Café Schwarzenberg, meni je važnije otkrivanje autorskog rukopisa, razumijevanje estetike, ja ne podilazim nikome, takav sam, što ćeš“. I tako i bijaše.

To Paris with love

To Paris with love

Jesam li ja subjektivan? Rumi s početka priče napisao je da se ne mogu sporazumjeti oni koji govore istim jezikom. Sporazumjeti se mogu samo oni koji dijele ista osjećanja.

Pogled na fotografiju mijenja se gotovo podjednako brzo kao i tehnologija kojom se danas fotografira. Ja i dalje fotografiram, rijetko izlažem, ali uživam u kreiranju svojih mikro svjetova u kojima se odražava sve ono što iz mene hoće van. Gurui i dalje proizvode blijede autorske kopije koje se i dalje zadovoljavaju time da im fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili da na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobiju pohvalu ili nagradu.

I sad, pišući, sjetih se dječje pjesmice Andre Franičevića Našao majmun stari ogledalo neko, i rekoh sam sebi „nisam ni ja ništa bolji.

Uostalom tko vam je kriv da čitate ove moje gluposti i laži. Fotografija je kao i život i istina, negdje drugdje.

 

(Objavljeno na Lanterna-magazin.net)

Poljubi me digitalno, voli me analogno
9th June 2020

Reklamni materijal, 1955.

Ne tako davno bilo je teško raditi kao poštar, posebice u ulicama s obiteljskim kućama. Gotovo svaka kuća je imala psa u dvorištu i gotovo svaki pas jednostavno nije volio poštare, pa bi, kada bi jadnik pokušao ugurati pisma u sandučić, odnekud dojurio ljutiti pas, kojeg je omeo u kunjanju i zalajao na sav glas. Danas pošta rijetko stiže, dva-tri puta mjesečno, obično početkom mjeseca kada stižu računi. Jedni drugima šaljemo mejlove, gotovo da više nitko nikome i ne piše, pa se i pas raduje kada vidi poštara.

Ne tako davno, baveći se fotografijom koristili smo filmove, netko one u boji, a netko crnobijele. Imale su ih sve trafike, benzinske crpke, trgovine foto opreme. Za nas entuzijaste, preko puta željezničkog kolodvora u Rijeci, na kantunu, bila je trgovina Narodne tehnike, s nešto nižim cijenama i materijalom Fotokemike Zagreb. Bilo je tu filmova, foto papira, razvijača i fiksira, a prava meka tek bila je trgovina u Mesničkoj ulici u Zagrebu ili Hondlovoj 8, gdje se po nižoj cijeni moglo kupovati filmove kojima je rok trajanja pri kraju ili je istekao.

Kad bi se standard malo povećao otišli bismo u Trst, kupovali Ilfordove ili Kodakove filmove.

Iz albuma ljubavi, 1983.

a sam ponajviše volio Ilfordove crno-bijele filmove FP4 i HP5, kao i njihove razvijače, Microphen i Perceptol, ovisno o tome koliko sam htio da mi fotografija bude zrnata. Filmove sam povećavao na Ilfordovom Semi-mat papiru čija je površina bila nježna poput bebine guze.

Život na friškom zraku, 2004.

Iz serije Život na friškom zraku, 2004.

Sa 36 snimaka, koliko ih je film imao, nismo se baš razbacivali niti smo, kako se danas radi, snimali desetke snimaka istog subjekta. Svaki snimak zahtijevao je scenu, režiju, kompoziciju. Razmišljali smo, učili promatrati fotografski. Sve dok nismo razvili film, nismo znali što smo i kako snimili. „Fotografija je umijeće ne pritiskanja dugmeta“, rekao bi legendarni Frank Horvat, rodom Opatijac, rođen 1928.g., koji živi i radi u Francuskoj, a kojeg sam imao čast upoznati upravo u Rijeci, na izmaku milenija u jednom riječkom muzeju. Horvat je tada, još uvijek veoma aktivan, posjetio kraj gdje je rođen i razmatrao opciju održavanja velike izložbe u Rijeci, a mi smo, (tko je taj Horvat da bi mi njemu radili izložbu i što mi imamo od toga..) čovjeka elegantno odbili.

Sate i sate provodio sam u laboratoriju razvijajući filmove i izrađujući povećanja. Bili su to dani crno-bijele magije. Odabrao bih snimak, povećao, eventualno napravio izrez, rukom izoštrio i osvijetlio papir. Ponekad bih s crnim papirom u ruci zadržavao svjetlo, kako bih manje osvijetlio papir na određenom mjestu da bi slika bila svjetlija, ili bih pak nadosvjetljavao, da bude tamnija. U polumraku pod crvenim svjetlom, gledao bih u papir koji tone u razvijač, a na njemu se počinjala ocrtavati neka nova stvarnost.
Onda je netko upalio svjetlo.

Knjiga vremena, 1981.

Ne, nemam ništa protiv digitalne fotografije. Taj isti Horvat, čija je fotografija Mlada Indijka pod vjenčanim velom odabrana za jedinstvenu izložbu The Family of Man, iz 1955., Edwarda Steichena tadašnjeg voditelja Odjela za fotografije njujorške MOMA-e (Museum of Modern Art), pod stare dane okrenuo se digitalnim fotoaparatima, ali ne onim od par tisuća dolara, s razlogom dakako.

Dovoljno je pogledati njegove izrazito intimne serije  “La Veronique”: 50 stopa oko moje kuće u Provansi (2002.-03.) ili “Oko na dohvat ruke” iz 2007.g., mala remek djela na razini čiste vizualne poezije i esencije likovnosti, koje je Horvat snimio kompaktnom digitalnom kamerom. Spomenimo da je izložbu The Family of Man zbog njene povijesne  važnosti UNESCO uvrstio u kolekciju Memory of the World, a izložba je jedna od tri koje su promijenile povijest fotografije. (uz The Americans Roberta Franka, The Decisive Moment Henry Cartier-Bressona).

Ako vas put ikada nanese u Luxembourg, onda svakako posjetite dvorac Clervaux gdje je The Family of Man, zahvaljujući Steichenu koji je porijeklom Luksemburžanin, trajno smještena. Čovjek uči dok je živ.

U prolazu, 1979.

Dakle taj legendarni Horvat, jedan od velikana fotografije, mi je tada sasvim uvjerljivo rekao, „digitalna fotografija je fenomenalna stvar. Otkako postoje softweri poput Photoshopa, obradio sam gomilu svojih fotografija, pa čak i one koje na negativu nisu dobro izgledale ili nisu bile dobro snimljene, pa ih nisam ranije povećavao“.

Nekako sam tim putem krenuo i ja. Photoshop ne koristim, ali sam uz njega otkrio draži tehnologije koja je iz korijena promijenila pristup fotografiji. Skeniram negative, pa ih onda popravim, nadosvijetlim, napravim drugačiji izrez, ublažim ili naglasim zrno, igram se pixelima i tonovima.

Danas je izuzetno lako biti fotograf. Internet nam je približio i tehniku i znanje. Umijeće kompozicije, strpljivost, iščekivanje da vidiš što si snimio – toga više nema. Nama koji smo u svom radu ostali pola analogni – pola digitalni, ostala je samo nostalgija za onim vremenima u kojima je fotografija bila iskrenija, kao sjećanje na prvi poljubac.

No jedna stvar je ostala zauvijek nedostižna, onaj trenutak kada papir uroniš u razvijač i počne magija….

Objavljeno na: lanterna.magazin.net

Vremenski putnik
9th June 2020

Mediji su puni priča o osobama koje su navodno putovale kroz vrijeme. Internet, svojevrsno kontrolirano digitalno smetlište, godinama reciklira urbane legende o ljudima koji eto imaju tu moć da putuju kroz vrijeme, obično upotrebom vremenskog stroja.

Istanbul 2010.

Neki teoretičari kažu kako je putovanje kroz vrijeme teoretski objašnjivo. Svatko od nas drukčije poima vrijeme i prostor; čisto filozofski – sve je relativno, a svako putovanje je ionako jedinstveno iskustvo.

Fotografija je odraz vremena. Kada gledate fotografije njemačkog fotografa Augusta Sandera, koji je od ranih 1920-ih slikao portrete stotina njemačkih građana, kroz projekt Čovjek 20 stoljeća, kategorizirajući ih prema društvenom tipu i zanimanju – od radnika na farmi, cirkuskih izvođača, do prosperitetnih gospodarstvenika i aristokrata, pred vama je iscrpna analiza karaktera i životnog stila svih slojeva njemačkog društva.

Zagreb 2014.

Mogao bih nabrojati niz autora u čijim se radovima izrazito odražava trenutak vremena u kojem su nastale, ali to mi nije namjera. Tražim način kako predstaviti fotografa kojem je glavna odlika opusa bezvremenska fotografija. Stanka Abadžića upoznao sam kroz aktivnosti Hrvatskog foto saveza, a znali smo se susresti u prvim godinama rovinjskih Photo Days-a, kada je ta manifestacija bila više Photo, a manje Days, kao i na nekim izložbama u Zagrebu. Stanko je svjetski putnik zanimljiva životopisa. Koracima mačka u čizmama od sedam milja, Stanko obilaze gradove, osluškujući njihove priče, a u džepu nosi pješčani sat pun zrnaca vremena, okrenut tako da u njemu vrijeme ne teče, i neumorno slika.

Rijeka

Za sebe kaže da nije reporter i ne mora poštovati pravila reportaže: snimiti, isporučiti uz kratki opis, to njega ne zanima. On putuje i bilježi foto aparatom. Fotografijama ne prikazuje socijalnu sliku svijeta u kojem živimo, tu zadaću prepušta drugima.

Nedavno mu je izašla 16. knjiga “Gradovi” u izdanju Udruge Kadar 36. Knjiga ima 120 crno-bijelih fotografija iz 25 gradova. Bari, Matera, Berlin, Prag, , Odessa, Zagreb, Beograd, Tokio, Buenos Aires, Istanbul te razni gradovi po Maroku, a i Rijeka mu je tako „upala“ u vidokrug objektiva. Knjiga nema uvodni tekst jer Stanko smatra da je fotografija vizualni medij i ne treba joj tekst kao posrednik. Fotografija, kaže on, mora imati snagu da dotakne emotivno polje. Danas se često promoviraju slabe fotografije i izložbe, sve se umata u tekst koji bi trebao pokriti i prikriti lošu fotografiju, šaljući navodno važne poruke javnosti i propitujući društvo u kojem živimo.

Paris 2010.

O njemu i njegovih 16 knjiga fotografije koje govore o gradovima u kojima je boravio i ljudima koji su na određeni način, osobnošću, trenutkom u kojem su se našli upravo na tom jedinstvenom mjestu koje je privuklo njegovo oko, pisali su brojni kritičari. Sve same hvale i pohvale. Jasne, čiste, estetski oblikovane, fotografije u kojima se često na humorističan ili nostalgičan način igra kontrastima svjetla i sjene, odlika su njegova rada. Svijet oko nas je režiser, scenarist i izvođač, a Stanko gospodar vremena.

U pogledu savršenosti kompozicije uspoređuju ga s majstorima fotografije poput Cartier-Bressona, Brassaia, Sudeka, Kertesza, ima tu i Koudelke, Doisneaua, Haussera, Ronisa, pa pomalo i Dapca, ali čemu usporedbe, svaki se od navedenih umjetnika na određeni način izdvaja od drugih prepoznatljivim stilom, a to radi i Abadžić. Njegov stil odražava se u bezvremenosti njegovih fotografija, za koje biste, da ne znate kada su nastale mogli pomisliti da su snimljene prije pedesetak i više godina, u vremenima koja su davno prošla. On je Orhan Pamuk fotografije.
Kako mu to uspijeva, jednostavno – Stanko je vremenski putnik.

Objavljeno na: (https://lanterna-magazin.net

 

O tome kako biti anđeo
8th May 2020
On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Oduvijek sam smatrao da je pisanje za web svojevrsna digitalizacija emocija, pretvaranje misli u niz brojeva koje svatko razumije na svoj način; ljudi na jedan, a mašine na drugi. Kad napišete jednu rečenicu, čitatelj pokušava razumjeti njeno značenje, složi se s vama ili ne, i uglavnom shvati poruku. Vaša promišljanja nekome tako mogu ne značiti ništa, a sav vaš trud postati beznačajan. S mašinama je drugačije. Uzmimo na primjer računala, kada u Wordu napišete smislenu rečenicu, računalu ste dali jasnu naredbu da čitav niz brojki pretvori u znakove, koje osim računala, samo oni koji se bave programiranjem mogu smisleno pročitati. Ako ne pišete sebi, onda većinom pokušavate doprijeti do onoga koga volite ili vam je drag, nekog tko možda osjeća slično ili pak takvog želite pronaći.

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Ovaj dugi uvod govori o mojim dvojbama, zašto sam teško prihvatio poziv da napišem nešto o fotografiji za Lanternu. Volim fotografiju, ona je dio mene, jedan je od jezika kojim govorim, onome tko umije čitati vizualno, ponajbolje govori o meni.
Želio bih predstaviti jednog posrnulog anđela. Ima tome dosta godina otkako sam se prvi put susreo s radovima Francesce Woodman. Jednostavnost i ljepota njenih fotografija, režiranih predstava u kojima je objektiv fotoaparata jedina publika, duboko su me dojmili. Woodman je preminula 1981. g. u New Yorku počinivši samoubojstvo u 22 godini.
Ono što me je snažno dojmilo u njenim radovima, nevjerojatno je i nadasve intimno iskustvo između promatrača i fotografije, što je karakteristika njenih ponajboljih radova, koji su u originalu veličine 20 x 25 cm, pa i manji. Na nekima od njih dopisivala bi rečenicu – dvije svojih promišljanja, iz kojih se iščitava njeno emotivno stanje u vremenu stvaranja.

U prosincu 2017., prvi sam put uživo vidio radove Francesce Woodman u Moderna Museet u Malmö-u u Švedskoj. Bio je to očaravajući, duboko emotivan i neopisiv doživljaj. Izložbu pod nazivom On Beeing an angel Moderna Museet je napravio u suradnji sa zakladom Francesca Woodman, kao putujuću izložbu, koja je u protekle četiri godine postavljena u vodećim muzejskim institucijama svijeta. Naslovna fotografija kataloga izložbe iz 1977.g prikazuje Francescu iz neobičnog ugla, a ispod fotografije rukom je napisano: On Beeing an angel. Gledatelj je suočen s činjenicom da u prikrivanju ili šifriranju subjekta, fotografije izobličene i stiješnjene u jednu ravninu uokvirenog prostora, nikada ne govore potpunu istinu o temi.

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

Mladenački smiješne, ali izvrsno režirane, njene su fotografije istovremeno neurotične i bolno iskrene. One uglavnom prikazuju žensko tijelo koje Woodman smješta/stapa u prostore, suprotstavljajući tijelu razne rekvizite poput ljiljana, školjki i jegulja – ženskih i muških simbola koje prisvaja, reinterpretira i dekonstruira. Kao model najčešće koristi samu sebe („jer sam uvijek dostupna – rekla bi Woodman“). Gledajući njene radove stječete dojam da je uopće ne zanima žensko tijelo, čak i kad je sama predmet fotografije. Prije bi se reklo da negdje duboko u sebi osjećate kako se u njima govori o njoj i njenom unutarnjem nemiru.

Zašto upravo sada pišem o Francesci? Zato što je u galeriji C/O u Berlinu, u Američkoj kući, do rujna ove godine postavljena izložba On Beeing an angel. Riječ je o dobrotvornoj zakladi s međunarodnim ugledom i bogatim kulturnim programima (fotografija i vizualni mediji), koja pokazuje djela poznatih umjetnika, promiče nove talente i prati djecu, mlade i odrasle osobe u njihovim otkrivanjima vizualne kulture. Ako poznajete Berlin, onda znate da se nasuprot ove zaklade, u ulici zanimljiva imena – Jebenstraße, na broju 2 nalazi Muzej fotografije, a cijela četvrt, stisnuta oko poznatog kolodvora Zoo, Njemačka je u malom s ponudom izvrsnog Curry wursta, Döner Kebapa i drugih tipično njemačkih delicija, onako s nogu.

Francesca Woodman odrasla je u obitelji umjetnika. Već s 13 godina snima fotografije. Djetinjstvo je dijelom, najčešće ljeti, provela s roditeljima u Italiji. Boravak u Italiji ostavio je dubokog traga u njenim kasnijim radovima, u kojima je prisutno preispitivanje klasične skulpture i oblika. Studirala je na Rhode Island Školi dizajna, jedno vrijeme radila u Rimu, New Yorku i Peterboroughu. Iza nje je ostalo nekoliko tisuća negativa i samo oko 800 fotografija različitih tehnika koje je sama napravila. Slala je svoje portfolije modnim fotografima i kustosima, bezuspješno prijavljivala svoje projekte zakladama, što ju je u konačnici nagnalo u depresiju i na samoubojstvo 1981.g. I kako to u životu biva, nije imala velikih izložbi niti publikacija dok je bila živa, a sada se njene izložbe nižu po muzejima svijeta.

4From Space2, Providence, Rhode Island, 1976 © Francesca Woodman

Francesca Woodman, From Space, 1976
© Betty and George Woodman

Jedina knjiga koja sadrži njene fotografije, a koja je objavljena tijekom njezina života bila je Some Disordered Interior Geometries, (Neke poremećene geometrije unutrašnjosti). objavljena u siječnju 1981., neposredno prije njene smrti. Knjiga se temelji se na odabranim stranicama talijanske vježbe geometrije na kojima je Woodman nalijepila 16 fotografija te im dodala rukopis, mijenjajući sadržaj bijelom korekcijskom tekućinom. Zanimljiva je i kao potvrda da je Woodman preispitivala značaj i ulogu geometrije u likovnosti.

Brojni kustosi i kritičari danas je svrstavaju među posljednje velike moderniste, u nizu koji seže do Man Raya i ostalih surealista. Drugi pak njene radove smatraju adolescentskim i pretjerano narcisoidnim. Stoga ne čudi da je postala uzor brojnim mladim umjetnicima, a njen je utjecaj vidljiv i u radovima Cindy Sherman i Sophie Calle i drugim autorima, pa dijelom i u mojim radovima.

Kako bi Cindy Sherman rekla, za nju nisu postojale granice i od ničega je pravila umjetnost: od prazne sobe s tapetama koje se ljušte i svojeg tijela, bez složene scenske postave ili osvjetljenja, poput slikara što stvaraju s onim što vide ispred sebe, a ne kao fotografima poput nje kojima treba vremena da isplaniraju što će raditi.
Kako biti anđeo? Pitanje je na koje sami trebate dati odgovor.

Objavljeno na: http://lanterna-magazin.net/