Nabujala Sava kao debela jegulja polako klizi osvojenim obalama. Na pojedinim rukavcima u mirnoj se vodi reflektiraju odrazi ribiča u čamcu, koji kao da stoji na mjestu. Stabla gola, kao da rastu iz vode i u vodu. Tu i tamo prođe neki automobil. Šećem uz Savu. Iz dvorišta vire vrtni patuljci, glineni labudovi i glineni konji, gledaju u prazno. Sve je sivo, tmurno, oblaci stoje u izmaglici, sitna kišica.

Svijetli, razrijeđeni dim u pojedinim dvorištima otkriva vrijeme kolinja. Ne smije se, pa onako kriomice, svatko radi svoj posao, svinje se tek zaklane puše, svi šute….
Kako ćeš zatrat tradiciju, kako zimu odzimit bez kobasica i slanine…?
Odlučih fotografirati u sam sumrak, kada se težak dan rastaje sa svjetlom i uranja u dugu noć.
Dark is the day, longer is the night…
Svaka druga kuća u selima oko Lonjskog polja koje sam obilazio je napuštena, svaka treća urušena, a ljudi ipak žive. Vrijeme je stalo, niti oblaci ne putuju.
Graditeljska ljepota, ljepota življenja u jednostavnosti i u skladu s prirodom, poplavama i sušama, sve to polako nestaje, a naše je i dio je nas.
Baština je temelj identiteta, kaže Branka Hlevnjak i dodaje: „Estetiku treba staviti u drugi plan, a u prvi plan staviti opće vrijednosti, poznavanje sebe i svoje okoline, spoznavanje svijeta. Pronalaženje baštinjenih motiva znači živjeti stvarnost. Kroz tu izoštreno uočenu stvarnost raste svijest o sebi i sveprisutnosti života“.
Selo Čigoč i čitav taj kraj Lonjskog polja poznat je po rodama. Životni ciklus oplemenjen narodnim izrekama i vjerovanjima. Kažu da se rode gnijezde samo u nastanjena područja i nastanjene kuće. Vraćaju se domu svome, tisućama kilometara daleko. Rode nose bebe i znaju što je baština.
Volim Lonjsko polje, volim sela Čigoč i Krapje, volim rode i volim konje, volim kuće, livade i njive, i neka je zima i dani su kratki, vratit će se rode..








