Jedan sasvim osobni kut gledanja na 14. Samit EX YU fotografa

Kada bih se iskreno trebao predstaviti nekome tko me ne pozna, ali ima dva šarafa u glavi da razumije druge, što je danas prilična rijetkost u materijalističko-konzumerističkom svijetu u kojem živimo, u kojem je važno biti i imati, vjerojatno bih za sebe rekao; težak i principijelan, bik koji ne sjedi, voljan svakome pomoći, u stalnom traženju istine, čistoće emocije, dobrote i topline ljudskosti. Uglavnom, što bi Ameri rekli „Problem solver“, jer kad vidim problem rješavam ga, a tek nakon toga dozvoljavam filozofiranje o njemu.

Ljudi su danas sve više skloni filozofiranju, tako je naime lakše. Zatvaraš oči, pristaješ na jeftine kopije stvarnosti, otklanjaš probleme od sebe. Netko će to drugi već riješiti, život ide dalje. Zaboravljamo na to da smo prolazni gosti na ovoj planeti koju iz istih konformističkih razloga bez imalo iskrene grižnje savjesti uništavamo.

Valja naglasiti da sam nakon raspada bivše države, kao fotograf svoju fotografsku karijeru temeljio isključivo na djelovanju kao autor vlastitim izložbenim projektima ili tematskim projektima kroz Hrvatsko društvo likovnih umjetnika (HDLU Rijeka, HDLU Istre i ULUPUH). Neprocjenjivo iskustvo stekao sam kao autor brojnih izložbenih projekata, član raznih žirija, umjetničkih savjeta, selektor i mentor, te naravno držeći radionice fotografije i predavanja, radeći ponajprije s djecom i mladima. Premda imam počasno zvanje HonEsFIAP, osim povremenog žiriranja FIAP-ovih salona i nacionalnih kolekcija (Austrija, Irska, Oman, FIAP Kup klubova) osobno ne učestvujem na izložbama u organizaciji FAP-a već više od 30 godina. Ne treba mi.

Moje reference (https://hdlu-rijeka.hr/clanovi/ivica-nikolac/) govore o tome koja je moja glavna preokupacija kao umjetnika. Osim što pišem vizualne eseje o fotografiji i držim radionice, posebno za djecu i mlade, nekako mi se društveno najodgovorniji čini moj rad u smislu kustosa izložbenih projekata. Ponekad s pojedinim fotografima radim i po pola godine na njihovom izložbenom projektu dok ne izbrusimo neku smislenu cjelinu koja ima glavu i rep i koja gledatelju može predstaviti cjelovitost autora. Beskompromisan sam kad je umjetnost u pitanju i ako je to ikako moguće, kada radim nečiju izložbu, osim estetike nastojim prikazati emociju zgusnutu unutar slike.

Vratimo se na priču o prijateljstvu. Baneta sam upoznao na jednom od kongresa FIAP-a na koje sam odlazio dok sam (punih 16 godina) bio predsjednik Hrvatskog fotosaveza. Iz naših povremenih susreta i druženja izraslo je, samo od sebe rijetko drvo prijateljstva koje i mene i njega podsjeća na to da su nacionalnost, vjeroispovijest, državljanstvo, promjenjive kategorije ljudskog postojanja. Prijateljstvo je nešto drugo. Ono traži iskrenost i spontanost. Što imam bih dao, što nemam bih pitao, ako mi zatreba. Znam koga. Naša se dva svijeta razlikuju i nadopunjuju različitostima istosti. Bane me trpi jer sam takav kakav jesam, a ja ga volim jer ima dva šarafa u glavi. Uglavnom, zahvaljujući druženju s njim i njegovom dragom suprugom Anom postao sam Hrbin, i kako onda zaustaviti emocije nakon 14. Samita u Leskovcu ove godine kada te Bane na rastanku, kada sam odlazio iz Beograda, nakon što me nakrcao domaćim ajvarom i medom, zagrli i kaže „moj hrvatski brat“.

Zahvaljujući prije svega fotografiji, moja supruga Fanita i ja doživjeli smo mnoge lijepe trenutke drndajući se po Srbiji u Banetovom džipu, uz pjesme naše mladosti i starosti, pjevajući s Anom, raštimano na svim jezicima, uz moje kontinuirano zezanje svega i svakoga.

Ove godine u Leskovcu na izložbi učesnika prošlogodišnjeg Samita, na panou ispred Kulturnog centra gledam fotografiju koju je u Gostuši prošle godine snimila Fanita. Ja na slici pozorno slušam Slavenu, dragu baku iz Gostuše koja nas je ugostila u svojoj kući i skuhala nam kavu koju smo pili okupljeni oko stolice na kojoj je bila servirana, a svaka šalica različita. Slavena je kao humorno-ironični ljetopisac govorila o životu u Gostuši, o ljudima i običajima, podbadajući i Baneta koji joj je poklonio njen uokviren portret – fotografiju koju je snimio godinu prije.

U razgovoru sa Slavenom doznali smo da u koferu ispod kreveta još čuva paket kave i slike koje joj je Bane donio prošle godine. Vrijeme je stalo, riječi na mješavini srpskog i nekog njihovog dijalekta osvajale su prostor i srca. Slično je bilo i kod Goge i Božane koje smo također posjetili i kojima je Bane također darovao uokvirene portrete. Gdje god smo ušli širom su se otvarala vrata i bili smo rado primljeni.

U drugom selu, ne znam više je li to bješe Pokrevenik ili Rsovac pita me neka žena ako bih popio rakiju. „Ne hvala rekoh već sam popio jednu „obaveznu“ Stršljenušu kod jednog od domaćina“, od koje su mi oči svijetlile kao farovi automobila. „Pa hajte onda na kaficu“, – Ne hvala, rekoh već sam popio dvije, i odoh dalje zagledan u kaldrmu koja me podsjećala na Andrićeve opise kasabe. Iza mene se čulo tugaljivo pitanje „A da kupite čarape?“. Vratio sam se natrag, ušao u dvorište u kojem je ta gospođa na stol iznijela dvije velike plastične vreće pune vunenih kapa, čarapa, džempera i tko zna još čega. Pozvao sam kolegice i kolege, učesnike 13. Samita da mi se pridruže i svatko je kupio nešto, ja čarape (koje bockaju ali griju noge izvanredno), drugi kapu, ovo-ono… uglavnom kad su svi sve platili i polako se udaljili, žena zaplače i kaže „Nemate pojma koliko mi ovo znači. Imamo povrća, jaja i mesa, mlijeka, sira, samo nam para fali. Sad ne moram mjesec dana autobusom do Pirota da prodam na pijaci štogod zahvaljujući vama“. I sad neka netko kaže da Samit u Leskovcu nema pozitivni gospodarski učinak na razvoj srpskog sela.

Uglavnom, to druženje s fotografima iz cijele regije, susreti s dragim ljudima po selima ispod Stare planine ili ove godine oko Vlasinjskog jezera, Okruglice i Donje Lokošnice meni su pružili ogromno bogatstvo. U Lokošnici smo Fanita i ja s fotoaparatima u ruci upali na tuđu svadbu i smijući se u šali predstavili kao familija iz Rijeke – Hrvatske. Premda ponuđeni jelom i pićem, nismo ni jeli niti pili, ali smo se dobro zabavili. U jednom trenutku je Fanita nestala iz vidokruga da bih je nedugo zatim zatekao kako pleše kolo, u koje ju je „familija“ povukla.

Ja sam se cijepao od smijeha gledajući dijete iz Vele Luke s Korčule kako pocupkuje gledajući kuda s nogama u kolu. Ili kad se prisjetim kako smo Ana, Fanita i ja u Leskovačkom kulturnom centru nakon otvaranja 14. Samita, uz gospodina koji je svirao klavir, iz sveg glasa zapjevali, prvo Olivera Dragojevića, a onda Osam tamburaša s Petrovaradina. Takve stvari su nemjerljive i u njihovoj spontanosti leži blago Samita.

Pitali su me prošle godine organizatori, Vesna i Saša iz Fotokluba Leskovac, pa i Ivana Ristić te direktorica Sonja iz Leskovačkog kulturnog centra da napišem par riječi o Samitu. Teško je to napraviti, razumjet će to oni koji razumiju. Znam da je teško organizirati tako veliki manifestaciju i to tako da svi budu zadovoljni. Samit je važan zbog druženja. Nevjerojatno puno dragih fotografa čovjek sretne ili upozna u Leskovcu, neke znam samo preko facebooka, a neke nisam vidi godinama. Izložbe su super, ali one po mom mišljenju uljenjuju ljude. Fotografi su sujetni, dođu vide izložbu, dive se svojim slikama i onda odu na roštilj i rakijicu, pa tamo puna trbuha drobe o viđenom.

Osobno, nedostaju mi moderirani okrugli stolovi o fotografiji danas i izazovima koji su pred nama. Razgovori o ulozi foto klubova, razmjena iskustava o tome načinima kako potaknuti mlade da se učlane u udruge, bave fotografijom, kreativnošću. Jačanju uloge Saveza i poticanju organizacije izložbi. Treba još predavanja. Više bih dao naglasak na posjete selima, razgovore s ljudima, hvatanje trenutaka.
Srbija je lijepa i kad nije lijepa. Važni su ljudi.
Ovo pišem iz srca i dobrih namjera, uvijek spreman pomoći, da me se ne bi krivo razumjelo. Ove sam godine nagovorio još četvero kolegica i kolega iz Rijeke da odu na Samit, jer držim da je to dobro. Ja ću rado doći opet (ako me pozovu), jer gdje idu Bane i Ana, idem i ja.