Gledajući radove koje sam, ne tako davno snimio i koji su ustvari dio priče koju namjeravam ispričati na samostalnoj izložbi u Galeriji Klović, u lipnju ove godine pod nazivom „meneovdjenema“, razmišljao sam kako skrojiti savršeno odijelo, poput onih kakve umiju skrojiti jedino krojači londonskog Savile Row-a, ali s nešto dužim rukavima, kako bi mi moglo ujedno poslužiti kao lijepa uniforma, kada mi budu vezivali ruke straga.
Zaintrigirao me je naime poziv za izložbu “Kritičar bira” Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka na temu “U ozračju izolacije i samoće”, kao i ono što je pozvani kritičar doc. dr. sc. Enes Quien s Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u svom pozivu umjetnicima napisao: „atmosfera kolektivnog i pojedinačnog straha, neizvjesnosti i nestanka životnog ritma na koji smo navikli, nastalog u izolacijskoj atmosferi trenutne situacije u svijetu, za posljedicu ima tjeskobu i depresiju. Prednost je u cijeloj zagušljivoj situaciji to što je umjetnik naviknut na ovakvo stanje odnosa prema pojedincu te iz te boli opažanja izvlači pozitivnu tišinu, koja počesto, ili barem katkada bode život po tko zna koji put“.
I tako sam uzeo iglu.…
Ogled o samoći
“Onima koji su to prošli (i onima koji nisu)”
Mislim da je umjetnost oduvijek bila iznad površnosti trenutka.
Mogao bih se složiti s konstatacijom da je prisilna i opravdana izolacija za vrijeme pandemije pokazala kako je društvo, ipak (do određene granice) spremno prihvatiti ograničenja slobode, kada je riječ o ideji koja, premda proizvodi negativne učinke na sve ono što društvo čini plemenitim (druženje, kultura, putovanja, socijalizacija), polazi od pretpostavke da će ono na koncu imati pozitivan učinak.
Strah postoji, ali on po meni nije više individualno stanje, već strah od nemoći. Svojevrsni Weltschmertz 21. stoljeća, dijelom zbog gubitka vremena koje prolazi, a da se u njemu nije konzumiralo sve ono što je dostupno, što se moglo konzumirati, što držimo da nam pripada, onako kako smo navikli u vremenu u kojem živimo, a dijelom onako kako nam sugeriraju reklame na TV-u; ergo kojim šamponom trebamo prati kosu, a kojim ruke, kojim losionom trebamo mazati tijelo i kojim ukloniti bore, koje je meso samo za nas sniženo, dok bilboardi po ulicama sugeriraju za koga trebamo glasati, jer oni znaju najbolje što je za nas najbolje. Svjesna digitalna demencija. Uostalom, Google zna bolje.
Smisao dvije vrste duša
Unutar četiri zida i unutar vlastitih misli postaje zagušljivo. Panika u našim redovima. Neke su jedinke ponovno jednakije od drugih. Negativan je samo test etičnosti.
Orwelle, ljudi smo, dat ćemo se navuć opet.
Ratar zna da prije proljeća treba preorati njivu, zasijati sjeme da bi se na jesen ubirali plodovi. Obućar zna da mora popraviti cipelu da bi se u njoj moglo hodati, neovisno o tome hoda li u njoj onaj tko će sutra umrijeti, hodajući besciljno.
Onom koji mora (do)živjeti, kako bi premostio jaz, Quien kaže kako je „jedino važno vidjeti taj doživljaj. Ako „stvaralačka sloboda nema ograničenja“ zašto ipak sami sebe ograničavamo?.
Zašto nam je ta „sloboda“, nekako neuvjerljiva, poput Certifikata o autentičnosti, uljepšanog jeftinim kineskim okvirom?
Odstranjivanje neželjenih misli
Nisam od onih koji misle da u vrijeme rata treba pisati romane o ratu, a nisam niti od onih koji smatraju da za vrijeme krize poput ove umjetnici trebaju stvarati djela koja izrijekom naglašavaju isključivo takvo stanje i njegov učinak. Izolacija i samoća, tjeskoba koju nosimo, sve što zatomljujemo u sebi, nije li to ono što velik dio umjetnika sili stvarati. Nije li to naše„odrezano uho“?. Ono što treba izaći iz nas, na ovaj ili onaj način, prije ili poslije.
Nije li to?
(Re)konstrukcija ideje – stanje ni sna niti jave
Moji radovi govore o izolaciji i samoći. Govore o bijegu u imaginarni svijet u kojem podjednako tako nema izlaza iz tjeskobe, ali ima potrebe za nadom. Prikazujem prostor kojeg dvojbe pritišću nastojeći ga zgusnuti.
Sila koja pritom nastaje razdvaja prostor, rasteže misli, razara materiju. Autor preuzima ulogu priučenog ratnog kirurga, bez sposobnosti pomirbe, tek hini pokušaj spajanja netom oslobođenih napetosti. Svojevrsna rekonstrukcija namjere.
Konceptualizacija emocije
Tijelo – materija = mjesto – prostor, gdje su tijelo i mjesto svojevrsna individualizacija materije i prostora. Stvari u snu lišene su svojega bitka. Ako je tijelo struktura, emocija je čin koji stvara značenje onako kako je predstavljeno i daje identitet uključenim sudionicima.
Bol propušta hladnoću metala u tijelo slike, čestice rasijeka ne daju se zatvoriti. Kroz njih ulazi svjetlost i nastaje tišina.
U knjizi „Kazus Kukockoga“, Ljudmila Ulicka kaže: „Cijelo to kompleksno uređeno tijelo žudjelo je da se smanji, ode, da se sakrije. Središte, prožeto užasom iznutra, hrlilo je prema van, a tjelesni dio, nastojeći se skriti od užasa izvanjskoga, hrlio je unutra; i u trenutku potpune neizdržljivosti cijelo se moje biće stisnulo, smanjilo i pokrenulo – ja sam se izokretala naopačke te sam se odmah dosjetila da se zajedno sa mnom izokreće čitav svijet. Možda moje tijelo, priviknuto da iz izvanjskoga svijeta izvlači sve što mu je bilo potrebno za izgradnju i kretanje, nije u cijelosti otišlo unutra: u najmanju je ruku jedan velik otvor ostao na površini i automatski se rastvorio. Na mojoj novoj površini nešto se odlijepilo za nove otvore i ja sam ugledala Svjetlost“.
I slika otkriva tišinu
Naš današnji jastuk nikada neće zamijeniti onaj punjen paperjem očerupanog s guske. Mekoća jastuka koji prijanja, uz u njega uronjeno lice, ne guši.
Ugušene su jedino guske za koje kažu da čitav život žive u paru, pa ako očerupamo jednu, kao da smo ugušili i očerupali i drugu, dođe na isto.
Stojeći iza fotoaparata razmišljam o paperju, slažem kompoziciju, gušim se i polako čupam. Perce po perce otkidam sjećanje, odstranjujem neželjene misli. Nikad dosta.
Bilježnica otvorena, bijelih nevinih listova.
U meni nešto govori: Započni prvo poglavlje tako da iz naslova izbaciš „ozračje“, djeluje nekako presvečano. Izbaci i „izolaciju“, ona pak zvuči preteško. Ostavi samo „U samoći“. Tužno, ali nekako iskrenije zvuči.
Kako se tomu suprotstaviti?
„Kao i led, i fotografija neko vrijeme drži sve na mjestu. I slika otkriva tišinu, ali ako dovoljno dugo slušate, pretvorit će se u riku“. “Hanne Bramness – No Film in the Camera (Shearsman, 2013.)
Objavljeno na https://loeildelaphotographie.com/en/ivica-nikolac-rtt/