Iamnothere

Autentična slika…paslika? Gdje?

Na fotografijama ove serije nema lica. Samo svijet crnila i tjeskobe. Zrcalo ne gledam, ionako ne prikazuje ništa. Kroz okno prozora hladnoća ne dopire do kostiju. Govorimo li jedno drugom ono što osjećamo?

Bojim se da ni ja nisam tu, a možda i jesam. Nisam siguran. Nemir ne miruje. Cvijeće koje joj nisam dao nije plastično, ja sam ga ubrao.

U imaginarni okvir stišće se kompozicija. Zgušnjava ono „ja“ i pretvara u ono nesigurno „ona“, svojevrsnu „fugu“ – bijeg od stvarnosti u neku drugu, možda jasniju stvarnost.  Fuga kažu, nosi odraze svih imitacija svijeta oko nas, da li i onog što nosimo u sebi? Dileme se poput čavala oštro zabijaju u meko tkivo razmišljanja. Je li bijeg rasplinuta vizija mogućeg? Kako opstati bez uranjanja u potpuni košmar?  Blijedi li sjećanje na vlastiti monolog? Tko je taj koji ponavlja: „meneovdjenema“, meneovdjenema“. „meneovdjenema“.

„meneovdjenema“………, govori glavni ženski lik knjige „Kazus Kukockoga“, Ljudmile Ulickaje u trenutcima kada se razgovor pretvara u gubitak svjesnog.

Thomas Merton u knjizi „Nitko nije otok“, u uvodu kaže:  Ma kakav bio pad čovjeka i njegove sredine, ma kako bio strašan njegov očaj, tako dugo dok je čovjek, njegova mu čovječja narav neprestano govori da život ima smisao. To je, uostalom, jedan razlog radi kojega čovjek teži da se buni protiv sama sebe. Kada bi on mogao bez napora shvatiti smisao života, kada bi bez muke mogao ispuniti svoje konačne ciljeve, nikada ne bi posumnjao u vrijednost postojanja.

Ivica Nikolac

Važan je, kao što reče Goethe, onaj »smisao zračenja nadaleko« tih velikih tvorevina mašte, tako da one u danoj realnosti barem još drže izlaz iz nje.

Katkada okno prema onomu uopće.
Značajne tvorevine fantazije dnevnog sna ne prave mjehure od sapunice, one probijaju prozore, a iza tih je prozora svijet dnevnog sna jedne mogućnosti koja se ipak može oblikovati. Noćni san živi u regresiji, on ne birajući biva uvlačen u svoje slike, dok dnevni san projicira svoje slike u ono buduće, nipošto bez izbora, nego i pri najneobuzdanijoj snazi uobrazilje upravljivo, pomirljivo s objektivno mogućim. Sadržaj noćnog sna skriven je i iskrivljen, sadržaj dnevne fantazije otvoren je, dade se ispripovijedati, on anticipira i njegovo latentno počiva sprijeda. On i sam proizlazi iz proširivanja sopstva i svijeta prema naprijed, htijenjem da bude bolje. Dnevni san o željama ne treba iskapati i odgonetati, nego ispravljati i, ako je za to podoban, konkretizirati.

Značajna pukotina u tajanstvenoj zavjesi što u tisućama nabora pada u našu nutrinu

Metamorfoza slika sna

„Te tvorevine nisu, eto, bez glasa i nijeme; zvuci i riječi, dolazili ma iz kako različitih smjerova, razumljivi i nerazumljivi, susreću se i uzajamno potiskuju, i tako izgleda kao da toj unutarnjoj prirodi, u usporedbi s vanjskom, ne nedostaje ništa osim postojanosti i mira ove potonje.

Jer takve nutarnje tvorevine, koje kao da su stvorene od neuhvatljivih oblaka, dođu i rasplinu se; i gdje je netom bila još pećina ili šuma, pojavljuje se ravnica ili soba okružena zidovima«
(G. H. Schubert, Die Gechichte der Seele, 1830, s. 549).