Radionica cijanotipije Sin

Radionica cijanotipije Sin

„Ja bi ovo moga radit cili dan“, rekao mi je mali, nazovimo ga ovom prigodom Martin, na moj upit „ekipa, jel’ vam bilo dosta“, tijekom radionice cijanotipije koju sam prošli vikend održao u Sinju u organizaciji S.K.U.P. –a, Sinjskog Kulturnog Urbanog Pokreta. U stvari, moj izlet u Dalmaciju obuhvaćao je Sinj i Split. Radionicu za djecu od 1. do 8. razreda, u Sinju u subotu i radionicu za sve zainteresirane u Splitu, u nedjelju.

Sinjski kulturni urbani pokret uz financijsku podršku Grada Sinja organizirao je trodnevni ciklus radionica za djecu školskog uzrasta. Uz radionice ‘Unplugged’ i ‘U moru knjiga’ koje je vodila logopedkinja Nikolina Runje, ja sam eto bio zadužen za radionicu ‘Sunce plave boje’ kroz koju sam djeci pokazao kako uz pomoć sunčevog svjetla izraditi fotograme i fotografije.

Radionica cijanotipije Sinj

Radionica cijanotipije Sinj

Sinj, alkarski grad. Gdje se god okreneš, alka je prisutna kao svojevrsni zaštitni znak tog kraja. Meni, putniku istrošenih destinacija, Sinj je ostao neotkriveno područje pa sam tempom prosječnog japanskog turiste vjerovao da ću u par sati skužiti cijeli grad i nakon radionice veselo otići dalje. Zanimalo me kako grad diše subotom ujutro. Uputih se od hotela Alkar prema galeriji Sikirica, gdje me je čekala Ana Žanko, moja domaćica, svestrana draga osoba, koja može i hoće napraviti sve što treba da bi se stvari pomakle s mjesta i koja stalno kuka, „Ajme sigurno su mi naplatili kaznu za parkiranje“, pa čak i kad joj je auto valjda doma parkiran. Prema Trgu Kralja Tomislava, Vrličkom ulicom, kafić do kafića, sve krcato. Kad sam izbio na Trg, ili kako u Sinju kažu Pijacu, nisam mogao vjerovati svojim ušima i očima. Uletio sam u žamor stotina glasova, kao u grotlu neke arene, s lijeve i desne strane štekati, krcati stolovi, kao da se cijeli Sinj spustio na pijacu popunivši sve stolice, ne ostavivši mjesta ni za pomisao o koroniziranoj distanci. Fascinatno, za nevjerovati.

Radionica cijanotipije Sinj

Radionica cijanotipije Sinj

No, kako je svrha mog posjeta bila radionica cijanotipije uputih se u potkrovlje prekrasne Galerije Sikirica. Ekipica mala ali prava, djeca nižih razreda, od kojih je samo jedan znao nešto o fotografiji jer je već bio na radionici Camere obscure. Postavili smo veliki stol usred galerije, pokrili ga starim novinama i nakon kraćeg uvoda o tome što je cijanotipija, odmah krenuli u zabavnu avanturu koja je potrajala dobrih 3 sata. Pripremali smo kemikaliju, nanosili pinelima emulziju na papir, a dok smo čekali da nam se papiri osuše, radili na onima koje sam ja dan ranije pripremio i po kući razbacao da se tijekom noći suše. Djeca su pokazala izuzetnu kretivnost. Cijanotipija ih je toliko zabavila da su nakon prvih par pokušaja preuzeli stvar u svoje ruke, a nas starije zadužili za mijenjanje vode u kojoj su se ispirale slike. „Di su vam cure, zašto se one nisu prijavile?“ upitah ja s obzirom na to da su ekipu činili samo dječaci. „Nisu vam one znale za to, da su znale radile bi van one bolje nego Pikaso, kad van ja kažem“ “, reče mi jedan od njih. Kad je radionica završila, rastali smo se zadovoljni i sretni. „Hoćemo li ovo ponovit iduću subotu, učitelju“ pita onaj Martin s početka priče, a ja velim „Ma hoćemo, ponovit ćemo, ali ne baš iduće subote, zauzet sam“. „Super si“ reče mi drugi, ali šapatom da nitko ne čuje, premda je cijelo vrijeme radionice bio najglasniji od svih i radio otkačene cijanotipije.

Kakva kreativna dječja ekipa, gušt je bio raditi s njima, premda su me stvarno izmorili. I kakva hrabra ekipa Sinjskog Kulturnog Urbanog Pokreta koja je radionice organizirala. Pogodak „U sridu“, rekli bi Sinjani.Nakon radionice, uputih se istim putem natrag. Tipično dalmatinsko pasje popodne, sve prazno, nigdje nikog, tu i tamo po koji lokalni ljubitelj piva, rukom se drži za hladnu bocu. Sve otišlo ubit oko, kao da je na neki način sramota biti vani poslije podne. Kako je i u meni pola litre dalmatinske krvi, nakon obilnog ručka u taverni, ubih i ja oko odlučan da s večeri utvrdim pravo stanje stvari.

Sinjska svadba

Sinjska svadba

S večeri, krenuh iz Alkara, u kojem su konobari užurbano pripremali restoran za svadbu, prema Pijaci i tek što sam krenuo Vrličkom, eto za mnom svadbene povorke s barjaktarom na čelu, muzika, mladenci, familija i prijatelji. Istim putem. Na pijaci, stanje isto kao ujutro, ali ovaj put svečanije. Prvi red stolova prema Pijaci, skockana mladež, većinom djevojke, mlađe žene. Ne znaš tko je ljepše obučen, ispijaju se kokteli, dugačka pića, opet žamor, ali tiši. Priča se, komentira, kibicira. Pod motom vidjeti i biti viđen. Uhvati me neki sjetni ponos, kako nam je lijepa ova mladež ugurana u kvadrate sinjske Pijace.

Napravih nekoliko snimaka svadbene povorke mobitelom, prije nego su mladu ispred crkve uvukli u svečanu vjenčanicu i prije nego se svadba preselila u crkvu, valjda reći ono sudbonosno „Uzimam“. Popeo sam se na Kamičak, malo sinjske romantike. Na putu natrag sjeo sam u Natu da smažem palačinke, praveći društvo smeđoj mački, kad eto ponovno svadbene povorke s barjaktarom na čelu, muzika, mladenci, familija i prijatelji. Opet mojim putem, prema hotelu.  Prisjela mi palačinka pri pomisli kako mi je soba iznad restorana.

Radionica cijanotipije Split

Radionica cijanotipije Split

Drugi dan, odmah za Split. U Marmontovoj ulici, u galeriji Foto kluba Split čekala me druga ekipa, na čelu s Majom, mojom domaćicom, koju kad nema fotoaparat možeš vidjeti s mehaničarskim ključem, metrom i kacavidom u ruci. Radionica je bila popunjena u kratkom roku. Deset žena različitih uzrasta, među kojima i jedna Amerikanka, Cyndie Burkhardt, Photographer & Digital Storyteller, kao šlag na tortu. Pridružila nam se i Vlatka, koja je bila na mojoj prvoj radionici, ali na kratko, kaže beba čeka.

 

Priča kreće ispočetka, ovaj put na hrvatskom i engleskom jeziku istovremeno. Uvod o cijanotipiji pa odmah na posao. Pripremali smo kemikaliju, nanosili pinelima emulziju na papir, radili na onim papirima koje sam ja dan ranije pripremio dok smo čekali da nam se naši osuše.

Ponio sam magičnu kutiju iz koje su polaznice radionice vadile stvari koje su koristile za svoje radove. Objasnio sam im da se cijanotipije mogu raditi i s negativima, nakon čega je slijedilo pitanje „Can we do it now?“, a zatim je krenulo slanje mejlom fotografija na e-mail adresu kluba. Potrošili smo sve folije koje sam ponio. Pretvarali smo fotografije u negative, pa zatim u cijanotipiju. Rastegli smo špagu od jednog do drugog kandelabra u Marmontovoj ulici, u srcu Splita, sušili radove i istovremeno postavljali izložbu koju su prolaznici mogli gledati i koja se stalno mijenjala, kako se koji papir osušio. Obojali smo svijet u plavo i bilo nam je lijepo.

Foto by Cyndie Burkhardt

Foto by Cyndie Burkhardt

Foto klub Split vodi zanimljiva ženska ekipa. Bilo je to moje drugo gostovanje kod njih s radionicom cijanotipije, nadam se ne i zadnje. Ima još kemije, plavi smo – takvi smo.

Na mom fejsu nakon objave slika s radionica padne pitanje: a kad će Rijeka?

Zaista zanimljivo pitanje.

Radionica Split: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=FotoklubSplit&set=a.3608078909223535

(Objavljeno na Lanterna-magazin.net)