Komentiramo neki dan moj kolega Goran i ja izložbu “Riječki fotografski četverolist” doajena riječke fotografije – Egona Hreljanovića, Istoga Žorža, Ante Škrobonje i Ranka Dokmanovića u galeriji Principij i kaže on meni, „Zašto nitko ne napiše neki tekst o tome s kojom je kamerom počeo snimati, koji je fotoaparat koristio“?.
„Gurolino“, rekoh ja – jer tako ga ja od milja zovem zato jer je eto na putu da postane fotograf, ali uporno ne želi slijediti savjete Ivice Nikolca, (već radi po receptu onih „gurua“, o kojima sam ranije pisao), evo ja ću pisati o tome kako sam uzeo u ruke prvi fotoaparat.
Moj otac bio je tipični izdanak loze naših krajeva, nema kojeg posla se nije znao prihvatiti. Promijenio je nekoliko radnih mjesta i nigdje nije ostao dovoljno dugo. Volio je karte, žene, zavirit u čašicu, što je ponekad znalo završiti svađom kod kuće, a i brat i ja smo znali dobiti svoju porciju remenom. Ja jer primjerice nisam htio jesti blitvu, a brat zbog toga što je mene branio, i slično. Nezadovoljan životom u bivšoj Jugi i moj je stari otišao u Njemačku trbuhom za kruhom.
Raspao se brak, raspala se obitelj, kruh je postao crnji, salama jeftinija, a grah češći obrok na meniju. Među ono malo stvari koje je stari ostavio kod kuće bio je i jedan jeftini fotoaparat Smena 8, kakve su u ono doba ruski turisti prodavali za sitne pare kada bi nekakvim čudom došli kod nas na Jadran.
I tako kopajući po stvarima koje nikom nisu trebale, u našem malom stanu, jednog dana naletih na taj famozni jeftini fotoaparat Smena 8. Imao sam nekih 12-13 godina.
U ono su doba filmovi bili razumno jeftini. Na izboru smo imali EFKE filmove i nešto skuplje ORWO filmove iz DDR-a. U glavi su mi se valjda tada motale čudne ideje o tome kako sam neotkriveni talent i kako ću s fotoaparatom pokoriti svijet i pokazati da i ja nešto vrijedim, da sam kreativniji i drugačiji od moje ekipe s kojom sam igrao nogomet, krao voće po tuđim vrtovima i mlatio s bandama iz drugih ulica, ponajprije s onima iz ulice Luki koji su nas dočekivali kad smo kroz Đardin, kako smo mi zvali park na Mlaki, ljeti išli na bus na kupanje na Bivio ili Pećine.
U svemu sam bio loš, u nogometu trapav, u krađi voća bi me svako toliko uhvatili, a kad smo se trebali mlatiti, znao sam dobiti i batina, prije nego bismo svi skupa napustili bojno polje.
Nije mi preostalo ništa drugo nego krenuti po znanje o fotografiji u Dom narodne tehnike. Tamo smo nešto brljali, dobili neke osnove o tome što je film i kako se razvija i kako se od njega povećava fotografija. Zatim sam kupio prvi film i razvio ga kod kuće u kupatilu, primitivno, u tacni držeći krajeve filma u rukama, jer drugačije nije išlo s obzirom na to da nisam imao dozu za razvijanje, niti para da je kupim.
Kažu da se prva ljubav pamti čitav život. Ja sam se nakon prvog, loše razvijenog, ali mojim rukama razvijenog filma, zaljubio u taj miris emulzije, tajanstvenu magiju negativa i nešto kasnije u još tajanstveniju magiju izrade fotografija.
Mislim da se iz djetinjstva na isti način sjećam još jedino prvog poljupca kojeg mi je dala izvjesna Ksenija, u autobusu na povratku sa izleta koji smo imali krajem osmog razreda.
Ta famozna jeftina Smena 8 imala je svoje mane i znala biti svojeglava. Nekad ne bi htjela okinuti, nekad bi pokidala film prilikom pomicanja na sljedeći snimak, ali sam ja s njom dugo vremena radio sasvim dobre fotografije. Zatim su mi kroz ruke prolazili Zorki 4, pa Kijev, sve sami Rusi, robusni, teški skloni kvarovima, s kojima sam jasno znao – nema šanse da ikada postanem fotograf.
Nedostižni san svih sličnih meni, kakvih je Juga tada bila puna nije bila famozna Leica već Nikon F1, elegantna zvijer japanskog porijekla koju su koristili ponajbolji samuraji fotografije.
Ipak, kako to već u životu biva, sudbina mi je namijenila Nikonovog najvećeg rivala fotaparat Canon, model AE1 kojeg sam, ja mislim 1978.g. dobio trampom s nekim tipom do kojeg sam došao kroz rekla – kazala izvor informacija, za hrpu long play ploča, a za kojeg se u dobro obaviještenim krugovima šuškalo da je maznut nekom strancu, ali nitko nije to htio glasno potvrditi.
Tada sam već iza sebe imao prve nastupe na salonima fotografije, izigravao sam boema svirajući na jeftinoj gitari pjesme Boba Dylana i Leonarda Cohena (potonji je uvelike ubrzao moje sazrijevanje i profiliranje moje senzibilne dušice) i autostopom putovao po Europi.
Na jednom od takvih putovanja, negdje usred Njemačke moj je Canon ispustio dušu, a ja sam iz ljutnje, a možda i zbog razočaranja u japansku tehnologiju i očaja koji me je uhvatio, jer sam u džepu imao malo love, a nisam niti znao gdje idem, a još manje zašto idem, udario s njime u asfalt autobahna i pokopao ga u obližnjoj kanti za smeće.
Moj se fotografski put nastavio uz fotoaparat Praktica, tipični istočnonjemački stroj čiji je škljocaj prilikom okidanja bio toliko glasan, kao da podižeš skretnicu na pružnom prijelazu, ali njemački pouzdan.
Krenuo sam na faks, a preko ljeta radio na crno, u toj istoj Njemačkoj, u kojoj sam na neki način pronašao drugi dom. Radio sam i do 16 sati dnevno, i dok su se moje kolege kupale u moru i zabavljale ja sam već na kraju prvog ljeta otišao u trgovinu u Nürnbergu i rekao trgovcu „Ja bih jedan Nikon“.
Naravno, nisam mogao kupiti najboljeg, ali u to se doba pojavio polu-profesionalni Nikon FE. Uspješnoj kupnji doprinijela je činjenica da sam bio u pratnji mog brata koji je trgovca pitao „a koja je vaša zadnja cijena“?, na što je on odgovorio „ako uzmete objektive koje smo koristili za promociju onda…. i još trgovac nije uspio niti reći „1000 i toliko maraka“, ja sam već bio u dubokoj emotivnoj vezi s Nikonom FE i s objektivom Nikkor 50 mm f1,4.
Kasnije su tu došli i širokokutna Sigma 28 mm f 2,8 i allround zoom Nikkor 35-70mm f/3.5. Svaki od tih objektiva bio je priča za sebe. U suštini, najbolja od njih bila je Nikkorova pedesetica uz koju si mogao, ako si pravilno znao odrediti ekspoziciju i uskladiti osjetljivost filma, fotografirati i uz svjetlo svijeće.
No, dosta o svemu tome. Na mojim negativima potrpanim u folije nema EXIF metadata podataka. Bio sam mlad, zaokupljen svakodnevnom borbom za samopotvrđivanjem i nisam pisao podatke na folije, godine, mjesta snimanja i slično. Jednostavno sam fotografirao, razvijao, povećavao na papir i tako napredovao.
Bog je jedini koji zna što je snimljeno Smenom 8, a što Kijevom, Zorkijem i Prakticom. Jedino se kod onih snimaka kod kojih znam gdje sam ih snimio, negdje iza 1978. može prepoznati Nikon.
Znam sigurno jedino to da je najveći dio njih snimljen 50-icom i 28-icom. Nema tu cropanja i sličnih današnjih gluposti. Koja je blenda bila, koja ekspozicija? Meni nebitno, onda i danas. Važna je priča koja se iz njih može iščitati.
Ono što su me aparati, od Smene do Nikona naučili jest promatrati svijet. Kad sam konačno prešao (nikad zauvijek) na digitalne fotoaparate, kupio sam maleni Sony a6000 s objektivom 16-50, popularnom palačinkom i opet nisam bio sasvim sretan.
Taj fenomenalni aparat, s cropanim senzorom lijepo stoji u ruci. Malen je i praktičan. Jedini njegov problem su objektivi, koji za Sony e-mount koštaju brate puno, a ja nisam od onih koji teže k tome imati najskuplje i svjetlosno najjače objektive, čija je cijena u visini polovnog auta.
Taj sam Sony nakon godine dana prodao i kupio nešto veći Sony a7II, dakle full frame s objektivom 24-70. Vukla me želja punom formatu, onom s kojim sam naučio gledati i omjeru koji mi se zauvijek urezao u okvir oka, leica-formatu 24 mm × 36 m. Ima omjer oblika 3:2 i dijagonalu od približno 43 mm, Nema prirodnijeg od toga. Normalnim objektivima je žarišna duljina otprilike jednaka dijagonali filma odnosno senzora. Za leica format je to 50 mm, a kut gledanja im je oko 50-55 stupnjeva i prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, ako zanemarimo periferni vid, s tom razlikom da ljudsko oko ima širi kut gledanja. Kut gledanja izravno ovisi o subjektu – njegovoj veličini i tome koliko je udaljen od očiju (jer se vidno polje širi ako je objekt na bliskoj udaljenosti).
Eto problema. Sad mi opet fali fiksni 35mm širokokutni objektiv. Nekako mi se svijet proširio, želio bih ga zagrliti što više mogu. Prići bliže. Dobri Robert Capa jednom je rekao „Ako vaša fotografija nije dovoljno dobra, znači da niste bili dovoljno blizu subjektu“.
Hrpa fotografa koje poznajem ima problema s normalnim objektivima. S njima je teže snimati jer daju obične, stvarne slike, onakve kakve vidi ljudsko oko. Treba tu vještine kako bi se njime gledatelja „uvuklo u fotografiju“ i zato većina hrli u udobnu sigurnost širokog kuta ili voajersku intimnost teleobjektiva, prikrivajući time nesposobnost i nemoć kreativnog promišljanja subjekta.
Moji prijatelji (a ima ih malo), i moji poznanici (ima ih puno), odnosno dobar dio njih, koji sa mnom dijele sudbinu u gulagu fotografije, nose oko vrata tisuće eura zarobljenih u lećama i aparatima.
Danas dobro opremljeni fotografčići, kao za kaznu nose kile opreme čekajući odlučujući trenutak, koji za mnoge, nikad neće doći.
Nije stvar u opremi, stvar je u principu.
U današnjoj fotografiji, u kojoj vladaju gurui, influenceri, ambasadori ovih i onih tvrtki, nema osobnog kontakta, mentorstva. Rijetko tko pomaže autorima naučiti promatrati svijet kroz objektiv, snimati i analizirati snimljeno, ukazivati na greške u kadriranju, kompoziciji, dubinskoj oštrini, korištenju svjetla i sjene, odabiru motiva, pristupu motivu i sličnim vježbama, koje smo mi u gulagu analogne fotografije svakodnevno prolazili.
Radionice koje organiziraju poznati fotografi, premda koštaju puno, u stvari nisu loše. Njihova jedina mana je u tome što proizvode kopije, a ne originale.
Eto, zato smo u gulagu fotografije. Potjerani svojom voljom u zatvoreni svijet u kojem vladaju veličine senzora, otvori blende. Robujemo svjesno novitetima težeći da imamo još bolji, još skuplji objektiv, još bolji fotoaparat, koji će uskoro možda i sve slikati sam, na našu glasovnu komandu, poput GoPro koji razumije 12 glasovnih komandi na deset jezika.
Zamislite svijet u kojem ćete svojem Canonu, Nikonu, Sonyu, Leicu, Fuji, i njihovim rođacima moći reći „Snimi odlučujući trenutak“, „Snimi senzualni akt“, a na senzoru će se pojaviti poruka „ERROR 1991 – moj jarane di si bio kad se učilo gledati“.
(Objavljeno na Lanterna-magazin.net)