Mediji su puni priča o osobama koje su navodno putovale kroz vrijeme. Internet, svojevrsno kontrolirano digitalno smetlište, godinama reciklira urbane legende o ljudima koji eto imaju tu moć da putuju kroz vrijeme, obično upotrebom vremenskog stroja.
Neki teoretičari kažu kako je putovanje kroz vrijeme teoretski objašnjivo. Svatko od nas drukčije poima vrijeme i prostor; čisto filozofski – sve je relativno, a svako putovanje je ionako jedinstveno iskustvo.
Fotografija je odraz vremena. Kada gledate fotografije njemačkog fotografa Augusta Sandera, koji je od ranih 1920-ih slikao portrete stotina njemačkih građana, kroz projekt Čovjek 20 stoljeća, kategorizirajući ih prema društvenom tipu i zanimanju – od radnika na farmi, cirkuskih izvođača, do prosperitetnih gospodarstvenika i aristokrata, pred vama je iscrpna analiza karaktera i životnog stila svih slojeva njemačkog društva.
Mogao bih nabrojati niz autora u čijim se radovima izrazito odražava trenutak vremena u kojem su nastale, ali to mi nije namjera. Tražim način kako predstaviti fotografa kojem je glavna odlika opusa bezvremenska fotografija. Stanka Abadžića upoznao sam kroz aktivnosti Hrvatskog foto saveza, a znali smo se susresti u prvim godinama rovinjskih Photo Days-a, kada je ta manifestacija bila više Photo, a manje Days, kao i na nekim izložbama u Zagrebu. Stanko je svjetski putnik zanimljiva životopisa. Koracima mačka u čizmama od sedam milja, Stanko obilaze gradove, osluškujući njihove priče, a u džepu nosi pješčani sat pun zrnaca vremena, okrenut tako da u njemu vrijeme ne teče, i neumorno slika.
Za sebe kaže da nije reporter i ne mora poštovati pravila reportaže: snimiti, isporučiti uz kratki opis, to njega ne zanima. On putuje i bilježi foto aparatom. Fotografijama ne prikazuje socijalnu sliku svijeta u kojem živimo, tu zadaću prepušta drugima.
Nedavno mu je izašla 16. knjiga “Gradovi” u izdanju Udruge Kadar 36. Knjiga ima 120 crno-bijelih fotografija iz 25 gradova. Bari, Matera, Berlin, Prag, , Odessa, Zagreb, Beograd, Tokio, Buenos Aires, Istanbul te razni gradovi po Maroku, a i Rijeka mu je tako „upala“ u vidokrug objektiva. Knjiga nema uvodni tekst jer Stanko smatra da je fotografija vizualni medij i ne treba joj tekst kao posrednik. Fotografija, kaže on, mora imati snagu da dotakne emotivno polje. Danas se često promoviraju slabe fotografije i izložbe, sve se umata u tekst koji bi trebao pokriti i prikriti lošu fotografiju, šaljući navodno važne poruke javnosti i propitujući društvo u kojem živimo.
O njemu i njegovih 16 knjiga fotografije koje govore o gradovima u kojima je boravio i ljudima koji su na određeni način, osobnošću, trenutkom u kojem su se našli upravo na tom jedinstvenom mjestu koje je privuklo njegovo oko, pisali su brojni kritičari. Sve same hvale i pohvale. Jasne, čiste, estetski oblikovane, fotografije u kojima se često na humorističan ili nostalgičan način igra kontrastima svjetla i sjene, odlika su njegova rada. Svijet oko nas je režiser, scenarist i izvođač, a Stanko gospodar vremena.
U pogledu savršenosti kompozicije uspoređuju ga s majstorima fotografije poput Cartier-Bressona, Brassaia, Sudeka, Kertesza, ima tu i Koudelke, Doisneaua, Haussera, Ronisa, pa pomalo i Dapca, ali čemu usporedbe, svaki se od navedenih umjetnika na određeni način izdvaja od drugih prepoznatljivim stilom, a to radi i Abadžić. Njegov stil odražava se u bezvremenosti njegovih fotografija, za koje biste, da ne znate kada su nastale mogli pomisliti da su snimljene prije pedesetak i više godina, u vremenima koja su davno prošla. On je Orhan Pamuk fotografije.
Kako mu to uspijeva, jednostavno – Stanko je vremenski putnik.
Objavljeno na: (https://lanterna-magazin.net
