On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Oduvijek sam smatrao da je pisanje za web svojevrsna digitalizacija emocija, pretvaranje misli u niz brojeva koje svatko razumije na svoj način; ljudi na jedan, a mašine na drugi. Kad napišete jednu rečenicu, čitatelj pokušava razumjeti njeno značenje, složi se s vama ili ne, i uglavnom shvati poruku. Vaša promišljanja nekome tako mogu ne značiti ništa, a sav vaš trud postati beznačajan. S mašinama je drugačije. Uzmimo na primjer računala, kada u Wordu napišete smislenu rečenicu, računalu ste dali jasnu naredbu da čitav niz brojki pretvori u znakove, koje osim računala, samo oni koji se bave programiranjem mogu smisleno pročitati. Ako ne pišete sebi, onda većinom pokušavate doprijeti do onoga koga volite ili vam je drag, nekog tko možda osjeća slično ili pak takvog želite pronaći.

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Ovaj dugi uvod govori o mojim dvojbama, zašto sam teško prihvatio poziv da napišem nešto o fotografiji za Lanternu. Volim fotografiju, ona je dio mene, jedan je od jezika kojim govorim, onome tko umije čitati vizualno, ponajbolje govori o meni.
Želio bih predstaviti jednog posrnulog anđela. Ima tome dosta godina otkako sam se prvi put susreo s radovima Francesce Woodman. Jednostavnost i ljepota njenih fotografija, režiranih predstava u kojima je objektiv fotoaparata jedina publika, duboko su me dojmili. Woodman je preminula 1981. g. u New Yorku počinivši samoubojstvo u 22 godini.
Ono što me je snažno dojmilo u njenim radovima, nevjerojatno je i nadasve intimno iskustvo između promatrača i fotografije, što je karakteristika njenih ponajboljih radova, koji su u originalu veličine 20 x 25 cm, pa i manji. Na nekima od njih dopisivala bi rečenicu – dvije svojih promišljanja, iz kojih se iščitava njeno emotivno stanje u vremenu stvaranja.

U prosincu 2017., prvi sam put uživo vidio radove Francesce Woodman u Moderna Museet u Malmö-u u Švedskoj. Bio je to očaravajući, duboko emotivan i neopisiv doživljaj. Izložbu pod nazivom On Beeing an angel Moderna Museet je napravio u suradnji sa zakladom Francesca Woodman, kao putujuću izložbu, koja je u protekle četiri godine postavljena u vodećim muzejskim institucijama svijeta. Naslovna fotografija kataloga izložbe iz 1977.g prikazuje Francescu iz neobičnog ugla, a ispod fotografije rukom je napisano: On Beeing an angel. Gledatelj je suočen s činjenicom da u prikrivanju ili šifriranju subjekta, fotografije izobličene i stiješnjene u jednu ravninu uokvirenog prostora, nikada ne govore potpunu istinu o temi.

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

Mladenački smiješne, ali izvrsno režirane, njene su fotografije istovremeno neurotične i bolno iskrene. One uglavnom prikazuju žensko tijelo koje Woodman smješta/stapa u prostore, suprotstavljajući tijelu razne rekvizite poput ljiljana, školjki i jegulja – ženskih i muških simbola koje prisvaja, reinterpretira i dekonstruira. Kao model najčešće koristi samu sebe („jer sam uvijek dostupna – rekla bi Woodman“). Gledajući njene radove stječete dojam da je uopće ne zanima žensko tijelo, čak i kad je sama predmet fotografije. Prije bi se reklo da negdje duboko u sebi osjećate kako se u njima govori o njoj i njenom unutarnjem nemiru.

Zašto upravo sada pišem o Francesci? Zato što je u galeriji C/O u Berlinu, u Američkoj kući, do rujna ove godine postavljena izložba On Beeing an angel. Riječ je o dobrotvornoj zakladi s međunarodnim ugledom i bogatim kulturnim programima (fotografija i vizualni mediji), koja pokazuje djela poznatih umjetnika, promiče nove talente i prati djecu, mlade i odrasle osobe u njihovim otkrivanjima vizualne kulture. Ako poznajete Berlin, onda znate da se nasuprot ove zaklade, u ulici zanimljiva imena – Jebenstraße, na broju 2 nalazi Muzej fotografije, a cijela četvrt, stisnuta oko poznatog kolodvora Zoo, Njemačka je u malom s ponudom izvrsnog Curry wursta, Döner Kebapa i drugih tipično njemačkih delicija, onako s nogu.

Francesca Woodman odrasla je u obitelji umjetnika. Već s 13 godina snima fotografije. Djetinjstvo je dijelom, najčešće ljeti, provela s roditeljima u Italiji. Boravak u Italiji ostavio je dubokog traga u njenim kasnijim radovima, u kojima je prisutno preispitivanje klasične skulpture i oblika. Studirala je na Rhode Island Školi dizajna, jedno vrijeme radila u Rimu, New Yorku i Peterboroughu. Iza nje je ostalo nekoliko tisuća negativa i samo oko 800 fotografija različitih tehnika koje je sama napravila. Slala je svoje portfolije modnim fotografima i kustosima, bezuspješno prijavljivala svoje projekte zakladama, što ju je u konačnici nagnalo u depresiju i na samoubojstvo 1981.g. I kako to u životu biva, nije imala velikih izložbi niti publikacija dok je bila živa, a sada se njene izložbe nižu po muzejima svijeta.

4From Space2, Providence, Rhode Island, 1976 © Francesca Woodman

Francesca Woodman, From Space, 1976
© Betty and George Woodman

Jedina knjiga koja sadrži njene fotografije, a koja je objavljena tijekom njezina života bila je Some Disordered Interior Geometries, (Neke poremećene geometrije unutrašnjosti). objavljena u siječnju 1981., neposredno prije njene smrti. Knjiga se temelji se na odabranim stranicama talijanske vježbe geometrije na kojima je Woodman nalijepila 16 fotografija te im dodala rukopis, mijenjajući sadržaj bijelom korekcijskom tekućinom. Zanimljiva je i kao potvrda da je Woodman preispitivala značaj i ulogu geometrije u likovnosti.

Brojni kustosi i kritičari danas je svrstavaju među posljednje velike moderniste, u nizu koji seže do Man Raya i ostalih surealista. Drugi pak njene radove smatraju adolescentskim i pretjerano narcisoidnim. Stoga ne čudi da je postala uzor brojnim mladim umjetnicima, a njen je utjecaj vidljiv i u radovima Cindy Sherman i Sophie Calle i drugim autorima, pa dijelom i u mojim radovima.

Kako bi Cindy Sherman rekla, za nju nisu postojale granice i od ničega je pravila umjetnost: od prazne sobe s tapetama koje se ljušte i svojeg tijela, bez složene scenske postave ili osvjetljenja, poput slikara što stvaraju s onim što vide ispred sebe, a ne kao fotografima poput nje kojima treba vremena da isplaniraju što će raditi.
Kako biti anđeo? Pitanje je na koje sami trebate dati odgovor.

Objavljeno na: https://lanterna.news/2020/05/17/francesca-woodmann/