Kada se počnete baviti fotografijom, osim ako niste rođeni s darom prosječnog domaćeg političara, a to znači da najbolje znate što valja i neće vam nitko soliti pamet, najčešće poželite čuti mišljenje o tome kakve su vaše fotografije, jer vaše su prve fotografije najbolje na svijetu. Zatim vam fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobijete pohvalu ili nagradu i vaše je prosvjećenje gotovo – postali ste umjetnik pred kojim je karijera.

Dugo se godina u klupskoj fotografiji raspravljalo o pojmovima „amaterska fotografija“ i  „foto amater“, a dobar dio onih koji su postigli kakav-takav uspjeh, nesigurni kritičari nazivali su „umjetničkim fotografima“. U suštini, prosječni fotografi – „amateri“ prolazili su i prolaze kroz nekoliko životnih faza, baš kao leptiri. Najprije su jajašca, zatim ličinke, pa kukuljice te naposljetku leptir. Proces je jednostavan –  u jajašcu se razvija gusjenica koja je zapravo ličinka leptira. Kada ličinka izađe iz jajašca, ona ga pojede kako bi imala snage za daljnji razvoj. Prevedeno na jezik fotografije, klubovi organiziraju tečajeve i radionice fotografije, razni gurui vode tečajeve, polaznici nauče kako funkcioniraju foto aparati, koje su osnove kompozicije i likovnosti. Uzmu se pare i uruči diploma, novopečeni fotograf krene na trnovit put slave šaljući fotografije na izložbe na kojima plaća kotizaciju, koja se najčešće kreće od 80 kuna ili desetak Eura pa naviše. Međunarodni saloni fotografije znaju primiti po nekoliko tisuća fotografija od više stotina autora. Uz onu obaveznu „Slobodnu temu“, lijepo se odrede još tri, četiri i više tema, ali za svaku se treba platiti još jedna kotizacija. Meni matematika nikad nije išla, pa predlažem da zbrajate i množite sami, dakle ličinka plaća svoj razvoj.
Vratit ću se na tu temu kasnije.

Spadam u krug onih koji sebe ne smatraju umjetničkim fotografom.  Fotografija je istovremeno grana umjetnosti kao što je i profesija. Netko od nje živi kao profesionalni fotograf, dok drugi fotografiju koriste kao sredstvo izražavanja, kao što i svaki drugi umjetnik koristi kist, platno, dlijeto, čekić, video, glazbu, digitalnu tehnologiju i sl. Koliko puta smo se susretali s izvanrednim djelima obrtnika koji su, često neškolovani, samo talentom postizali ono čemu se danas divimo.
Zašto nije dovoljno da fotograf bude samo fotograf, a da o njemu govore samo njegovi radovi?
Amater izađe iz kluba, loveći bresonovski odlučujući trenutak i slučajno napravi fenomenalnu fotografiju, ili možda duboko promisli o smislu svega onog što je naučio o fotografiji pa odluči zanemariti sve, zatim snimi desetak fotografija ničega o ničemu, koje mu, nakon što ih pogleda neki kustos brza okidača, odmah proglase konceptualnom fotografijom, gotovo pa uz bok Williama Egglestona i njegove „tricikle“, (Untitled, Memphis, 1970.g.)

Egglestonova  je tricikla pažnju privukla na izložbi u organizaciji Muzeja Moderne umjetnosti u New Yorku 1976.,  izazvavši već tada prijepore kritičara koji su njegove fotografije nazivali “savršeno banalnim” i „savršeno nezanimljivim”. Zajedničko obilježje Egglestonovih fotografija jest banalnost, svakodnevica, jednostavni, obični predmeti i prizori, za koje je sam Eggleston kazao „kako ne postoji poseban razlog za traženje njihova značenja“.  John Szarkowski, MoMA-in voditelj Odjela fotografije je pak za njih tvrdio da su “savršene.” Ono što dio kritike nije tada sagledao, šira je slika i značaj Egglestonovih radova, koji je prešavši s do tada dominantne crno-bijele na fotografiju u boji, istu pretvorio u snažan umjetnički izričaj, što su poslije slijedili brojni drugi fotografi. Kako bilo, „tricikla“ je 2012.g. na aukciji u Christie’s, postigla cijenu od 578,500 dolara.

Vratimo se priči o našoj stvarnosti i posvetimo tri linije onima koje sebe smatraju „guruima“ fotografije. Riječ „Guru“ barem tako kaže neumorna Wikipedija, dolazi iz Sanskrta. Zapadnjački rečeno, to je osoba koja svojim religijskim ili filozofskim učenjem privlači i okuplja pristalice. U širem smislu riječi, označava stručnjaka s natprosječnim znanjem i dugim iskustvom u nekom području. Kaže ta ista Wikipedija da se u tom smislu, naziv Guru ponekad može koristiti i u posprdnom značenju.

Moje životne putove na različite su načine presijecali ljudi za koje sam u prvi mah mislio da ih zanima ono isto što i mene zanima, na način na koji mene zanima i kojima sam otvorena srca pomagao da savladaju odlučujuće korake u postajanju autorom, ili pak pomagao da ostvare neke svoje ideje ili želje, postanu predsjednici klubova, uvaženi članovi foto zajednice, društva u cjelini.

Među njima ima onih koji su, nakon što su uz moju pomoć naučili što su htjeli naučiti ili postigli to što su htjeli  postići, većinom da budu „gurui“,  zabijali nož licemjerja u leđa, kao kad pogrebnik, kao posljednji, zabija dvostruki čavao u lijes, da se pokojnik ne bi slučajno predomislio.

Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe, pisao je Rumi, perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik iz 13. stoljeća. Nekako mi se čini da sam posljednjih dvadesetak godina nakupio nešto previše svjetla.

Kako pisati da ne uvrijediš nikoga, a da pri tom kažeš ono što misliš i da pritom budeš iskren? Imena nisu važna, rekao bi Rumi, ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.
Među guruima o kojima pišem bilo je onih koji su smatrali da su moje iskustvo, znanje, pa i status nasljedna stvar, što je pak izazivalo čitav niz nesporazuma, nerazumijevanja, nazovimo to tako, a koji su u konačnici završavali ogovaranjem i omalovažavanjem.

Što je drugima najviše u mojem načinu rada smetalo? Možda moja samouvjernost. Trudio sam se biti objektivan. Ako sam davao kritike, spremno sam nudio rješenja. Kad je o fotografiji riječ, svakome tko je to htio objašnjavao bih što treba korigirati na fotografiji, ako je to izvodivo.
Znao bih odmah sjesti za računalo i na licu mjesta pokazati, ili bih obradio fotografiju i poslao je natrag pošiljatelju, onako kako ja vidim da bi trebala biti obrađena, e da bi bila bolja. Kada bi me neki autor, posebice oni mlađi pitao za mišljenje o svojim fotografijama, odgovarao bih koristeći znanje o fotografiji, stečeno iskustvo i spoznaju o umjetnosti u cjelini.
Ima i onih kojima sam neko vrijeme bio nekakav mentor.
Nisam povjesničar umjetnosti, ali smatram da dobro poznajem materiju fotografije. Kao mulac, isprobao sam gotovo sve tehnike koje je John Hedgecoe opisivao u knjizi „Sve o fotografiji i fotografiranju“, iz 1978.g. , mućkao sam po receptima Milana Fizija iz knjige „Fotografija teorija/praksa/kreacija“.

Na akademiji u Beogradu kupio sam skripte o filmskoj fotografiji, učio teoriju filma. Čak mi je i Foto savez one propale države dodijelio zvanje Instruktor fotografije. Osvojio sam niz (prvih) nagrada na salonima fotografije. Odradio čitav niz radionica, izložbi. Kad sam počeo izlagati, donosio sam svoje radove u klub kako bi mi stariji kolege dali mišljenje o njima, sugerirali jesam li na dobrom putu da postanem autor. Danas znam da su njihovo podcjenjivanje, podsmijesi i bezvezna kritika bili odraz njihova nedovoljnog poznavanja širine koju fotografija pruža, koju oni kao fotografi (doduše ne svi) nikad nisu spoznali.

Tu i tamo u klub bi došao Đoko Milekić, legenda riječke, i jugoslavenske fotografije, čovjek koji se pogonio coca-colom i koji je u malom prstu imao tehniku, kompoziciju, a u oku i duši osjećaj za nadrealno miješanje prostora i vremena. Pitao sam Đoku da pogleda moje fotografije, vrtio ih je kvrgavim prstima i govorio „ne valja, ne valja, ne valja“. „Što ne valja u njima upitah. „Sredi kompoziciju, sredi tonove, sredi ritam, unesi priču. Otišao sam u laboratorij i poput profesora Baltazara razmišljao i razmišljao, pokušavao nešto mijenjati, drugačije postaviti kompoziciju. Nekako nije išlo. Činilo mi se da svaka promjena kvari prvotnu ideju slike. Kad sam ponovno sreo Đoku, pokazao sam mu fotografije i rekao, „Ne ide, pokušao sam ali čini mi se da je u konačnici ovako dobro“. Đoko je lupio rukom po stolu na kojem su ležale moje fotografije i rekao „To sam i htio, da budeš siguran u to što radiš i da prepoznaš koliko je to dobro, ajde šalji to na izložbe. Đoko je bio poput mentora, i nije bio jedini.

Imao sam tu sreću da sam gubeći dane na fakultetu, ispijao litre kave u dimu kantine Pedagoškog fakulteta razgovarajući o estetici, književnosti, umjetnosti i životu s mojim tadašnjim profesorom Darkom Gašparovićem, koji me je vodio/slao na Dane hvarskog kazališta, sarajevski MESS, ili sređivao besplatan upad u HNK Zagreb, a ponekad i trpao knjige u ruke. Kakva je to škola bila. Shvatio sam da ne možeš stvari gledati usko i da je ti je za proboj u svijet, ponajprije svijet umjetnosti, potrebno razumijevanje suprotnosti. Shvatio sam koliko je važno inzistirati na estetici.

Jednog  dana u liftu studentskog doma u Rijeci sreo sam djevojku koja je u ruci imala naranču. “Je li ta naranča za mene?” upitah je . “Pročitaj bajku „Djevojka postala od naranče“, odgovorila je.
Skupo me je ta naranča koštala. Što se ispod kore nalazi otkrivam već trideset godina.
Potrošili smo zajedno desetke pari cipela obilazeći gradove, muzeje, izložbe iza sedam gora i sedam mora i dvije pustinje, i još ćemo. Veže nas ljubav (prema umjetnosti i hrani) i prema fotografiji.
Ona je u neku ruku bolji fotograf nego ja, preciznija je, nježnija, njene su fotografije oku ugodnije, dok ja više naginjem neposrednosti i jednostavnosti. Zajedno smo uživali na izložbama Roberta Cape, Vivian Maier, Henry Cartier Bressona, Sebastiaoa Salgada, Roberta Doisenaua, Francesce Woodman, Augusta Sandera, Magnumovih fotografa, Augen auf – 100. godina Leice, Roberta Mepplethorpa, Man Raya, Ženske avangardne fotografije 70-ih, i još toliko drugih…

Moj poznanik, Branko Franceschi, istaknuti likovni kritičar i kustos, svojevremeno ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a odnedavno ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, na jednoj od radionica Hrvatskog foto saveza govorio je o selektiranju i žiriranju, naglasivši kako se, usprkos svemu, prigodom prvog pregleda radova, iz ovog ili onog razloga, naglašene likovnosti, sadržaja, koncepta, tehnike, zna dogoditi da se oko selektora zadrži na nekom radu. Premda si objektivan i oslanjaš se na svoje znanje, iskustvo i struku, ne možeš isključiti neku vrst subjektivnosti, kazao je Branko.

Bio sam član raznih žirija i selektor međunarodnih izložbi.  Jedne godine bio sam pozvan za člana žirija Nacionalne izložbe Austrijskog foto saveza. Bilo nas je troje u žiriju, imali smo ispred sebe tipkovnicu i unosili ocjene svake pojedinačne fotografije u skali od 1 do 10, s time da je desetka bila najviša ocjena. Ljubazni domaćini donosili su nam kavu i mineralnu, žiriranje je bilo javno i trebalo je trajati jedan dan. Fotografije, kratko rečeno, tipično klubaške, po istom receptu napravljene: red makro fotografija, red pejzaža, red arhitekture, red mrtve prirode, red zalazaka sunca, red photoshopiranih konceptualnih fototvorina, i red ženskih aktova. Ja uredno klikam 1,2,3, tu i tamo 5 i 7, a ova druga dva člana žirija 7,8,9,10.

Shvatio sam da je njima najmanja ocjena bila 7, dok sam ja lupao oštro.” Herr Nikolac, ist alles im ordnung?”, svako toliko su zabrinuto pitali domaćini, Ja, ja, Alles klaar, Danke, odgovarao bih ja na tečnom njemačkom. Negdje u pauzi, dođe mi prijatelj, Austrijanac i kaže: „Čuj. Tebe više nikad neće pozvati na žiriranje, a mogao si lijepo svake godine provesti vikend u Beču na naš račun“. „Zašto misliš da neće upitah ja. „Čuj, mi Austrijanci  nekako volimo raskošnije, kičaste, gotovo barokne fotografije, što ćeš takvi smo, nasmijao se, „a ti upravo takve konstantno odbacuješ“. „Nema veze“, rekoh, Ionako dolazim najmanje jednom godišnje u Beč o svom trošku, volim lutati gradom i posjećivati izložbe, klopati bečke šnicle, jesti štrudlu u Demlu i piti kavu u Café Schwarzenberg, meni je važnije otkrivanje autorskog rukopisa, razumijevanje estetike, ja ne podilazim nikome, takav sam, što ćeš“. I tako i bijaše.

Jesam li ja subjektivan? Rumi s početka priče napisao je da se ne mogu sporazumjeti oni koji govore istim jezikom. Sporazumjeti se mogu samo oni koji dijele ista osjećanja.

Pogled na fotografiju mijenja se gotovo podjednako brzo kao i tehnologija kojom se danas fotografira. Ja i dalje fotografiram, rijetko izlažem, ali uživam u kreiranju svojih mikro svjetova u kojima se odražava sve ono što iz mene hoće van. Gurui i dalje proizvode blijede autorske kopije koje se i dalje zadovoljavaju time da im fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili da na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobiju pohvalu ili nagradu.

I sad, pišući, sjetih se dječje pjesmice Andre Franičevića Našao majmun stari ogledalo neko, i rekoh sam sebi „nisam ni ja ništa bolji.

Uostalom tko vam je kriv da čitate ove moje gluposti i laži. Fotografija je kao i život i istina, negdje drugdje.