Essays and studies

Našao majmun stari ogledalo neko - kako postati Guru fotografije
9th June 2020

Kada se počnete baviti fotografijom, osim ako niste rođeni s darom prosječnog domaćeg političara, a to znači da najbolje znate što valja i neće vam nitko soliti pamet, najčešće poželite čuti mišljenje o tome kakve su vaše fotografije, jer vaše su prve fotografije najbolje na svijetu. Zatim vam fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobijete pohvalu ili nagradu i vaše je prosvjećenje gotovo – postali ste umjetnik pred kojim je karijera.

Dugo se godina u klupskoj fotografiji raspravljalo o pojmovima „amaterska fotografija“ i  „foto amater“, a dobar dio onih koji su postigli kakav-takav uspjeh, nesigurni kritičari nazivali su „umjetničkim fotografima“. U suštini, prosječni fotografi – „amateri“ prolazili su i prolaze kroz nekoliko životnih faza, baš kao leptiri. Najprije su jajašca, zatim ličinke, pa kukuljice te naposljetku leptir. Proces je jednostavan –  u jajašcu se razvija gusjenica koja je zapravo ličinka leptira. Kada ličinka izađe iz jajašca, ona ga pojede kako bi imala snage za daljnji razvoj. Prevedeno na jezik fotografije, klubovi organiziraju tečajeve i radionice fotografije, razni gurui vode tečajeve, polaznici nauče kako funkcioniraju foto aparati, koje su osnove kompozicije i likovnosti. Uzmu se pare i uruči diploma, novopečeni fotograf krene na trnovit put slave šaljući fotografije na izložbe na kojima plaća kotizaciju, koja se najčešće kreće od 80 kuna ili desetak Eura pa naviše. Međunarodni saloni fotografije znaju primiti po nekoliko tisuća fotografija od više stotina autora. Uz onu obaveznu „Slobodnu temu“, lijepo se odrede još tri, četiri i više tema, ali za svaku se treba platiti još jedna kotizacija. Meni matematika nikad nije išla, pa predlažem da zbrajate i množite sami, dakle ličinka plaća svoj razvoj.
Vratit ću se na tu temu kasnije.

Spadam u krug onih koji sebe ne smatraju umjetničkim fotografom.  Fotografija je istovremeno grana umjetnosti kao što je i profesija. Netko od nje živi kao profesionalni fotograf, dok drugi fotografiju koriste kao sredstvo izražavanja, kao što i svaki drugi umjetnik koristi kist, platno, dlijeto, čekić, video, glazbu, digitalnu tehnologiju i sl. Koliko puta smo se susretali s izvanrednim djelima obrtnika koji su, često neškolovani, samo talentom postizali ono čemu se danas divimo.
Zašto nije dovoljno da fotograf bude samo fotograf, a da o njemu govore samo njegovi radovi?
Amater izađe iz kluba, loveći bresonovski odlučujući trenutak i slučajno napravi fenomenalnu fotografiju, ili možda duboko promisli o smislu svega onog što je naučio o fotografiji pa odluči zanemariti sve, zatim snimi desetak fotografija ničega o ničemu, koje mu, nakon što ih pogleda neki kustos brza okidača, odmah proglase konceptualnom fotografijom, gotovo pa uz bok Williama Egglestona i njegove „tricikle“, (Untitled, Memphis, 1970.g.)

Egglestonova  je tricikla pažnju privukla na izložbi u organizaciji Muzeja Moderne umjetnosti u New Yorku 1976.,  izazvavši već tada prijepore kritičara koji su njegove fotografije nazivali “savršeno banalnim” i „savršeno nezanimljivim”. Zajedničko obilježje Egglestonovih fotografija jest banalnost, svakodnevica, jednostavni, obični predmeti i prizori, za koje je sam Eggleston kazao „kako ne postoji poseban razlog za traženje njihova značenja“.  John Szarkowski, MoMA-in voditelj Odjela fotografije je pak za njih tvrdio da su “savršene.” Ono što dio kritike nije tada sagledao, šira je slika i značaj Egglestonovih radova, koji je prešavši s do tada dominantne crno-bijele na fotografiju u boji, istu pretvorio u snažan umjetnički izričaj, što su poslije slijedili brojni drugi fotografi. Kako bilo, „tricikla“ je 2012.g. na aukciji u Christie’s, postigla cijenu od 578,500 dolara.

Vratimo se priči o našoj stvarnosti i posvetimo tri linije onima koje sebe smatraju „guruima“ fotografije. Riječ „Guru“ barem tako kaže neumorna Wikipedija, dolazi iz Sanskrta. Zapadnjački rečeno, to je osoba koja svojim religijskim ili filozofskim učenjem privlači i okuplja pristalice. U širem smislu riječi, označava stručnjaka s natprosječnim znanjem i dugim iskustvom u nekom području. Kaže ta ista Wikipedija da se u tom smislu, naziv Guru ponekad može koristiti i u posprdnom značenju.

Moje životne putove na različite su načine presijecali ljudi za koje sam u prvi mah mislio da ih zanima ono isto što i mene zanima, na način na koji mene zanima i kojima sam otvorena srca pomagao da savladaju odlučujuće korake u postajanju autorom, ili pak pomagao da ostvare neke svoje ideje ili želje, postanu predsjednici klubova, uvaženi članovi foto zajednice, društva u cjelini.

Među njima ima onih koji su, nakon što su uz moju pomoć naučili što su htjeli naučiti ili postigli to što su htjeli  postići, većinom da budu „gurui“,  zabijali nož licemjerja u leđa, kao kad pogrebnik, kao posljednji, zabija dvostruki čavao u lijes, da se pokojnik ne bi slučajno predomislio.

Rana je mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe, pisao je Rumi, perzijski pjesnik, pravnik, teolog i sufijski mistik iz 13. stoljeća. Nekako mi se čini da sam posljednjih dvadesetak godina nakupio nešto previše svjetla.

Kako pisati da ne uvrijediš nikoga, a da pri tom kažeš ono što misliš i da pritom budeš iskren? Imena nisu važna, rekao bi Rumi, ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala.
Među guruima o kojima pišem bilo je onih koji su smatrali da su moje iskustvo, znanje, pa i status nasljedna stvar, što je pak izazivalo čitav niz nesporazuma, nerazumijevanja, nazovimo to tako, a koji su u konačnici završavali ogovaranjem i omalovažavanjem.

Što je drugima najviše u mojem načinu rada smetalo? Možda moja samouvjernost. Trudio sam se biti objektivan. Ako sam davao kritike, spremno sam nudio rješenja. Kad je o fotografiji riječ, svakome tko je to htio objašnjavao bih što treba korigirati na fotografiji, ako je to izvodivo.
Znao bih odmah sjesti za računalo i na licu mjesta pokazati, ili bih obradio fotografiju i poslao je natrag pošiljatelju, onako kako ja vidim da bi trebala biti obrađena, e da bi bila bolja. Kada bi me neki autor, posebice oni mlađi pitao za mišljenje o svojim fotografijama, odgovarao bih koristeći znanje o fotografiji, stečeno iskustvo i spoznaju o umjetnosti u cjelini.
Ima i onih kojima sam neko vrijeme bio nekakav mentor.
Nisam povjesničar umjetnosti, ali smatram da dobro poznajem materiju fotografije. Kao mulac, isprobao sam gotovo sve tehnike koje je John Hedgecoe opisivao u knjizi „Sve o fotografiji i fotografiranju“, iz 1978.g. , mućkao sam po receptima Milana Fizija iz knjige „Fotografija teorija/praksa/kreacija“.

Na akademiji u Beogradu kupio sam skripte o filmskoj fotografiji, učio teoriju filma. Čak mi je i Foto savez one propale države dodijelio zvanje Instruktor fotografije. Osvojio sam niz (prvih) nagrada na salonima fotografije. Odradio čitav niz radionica, izložbi. Kad sam počeo izlagati, donosio sam svoje radove u klub kako bi mi stariji kolege dali mišljenje o njima, sugerirali jesam li na dobrom putu da postanem autor. Danas znam da su njihovo podcjenjivanje, podsmijesi i bezvezna kritika bili odraz njihova nedovoljnog poznavanja širine koju fotografija pruža, koju oni kao fotografi (doduše ne svi) nikad nisu spoznali.

Tu i tamo u klub bi došao Đoko Milekić, legenda riječke, i jugoslavenske fotografije, čovjek koji se pogonio coca-colom i koji je u malom prstu imao tehniku, kompoziciju, a u oku i duši osjećaj za nadrealno miješanje prostora i vremena. Pitao sam Đoku da pogleda moje fotografije, vrtio ih je kvrgavim prstima i govorio „ne valja, ne valja, ne valja“. „Što ne valja u njima upitah. „Sredi kompoziciju, sredi tonove, sredi ritam, unesi priču. Otišao sam u laboratorij i poput profesora Baltazara razmišljao i razmišljao, pokušavao nešto mijenjati, drugačije postaviti kompoziciju. Nekako nije išlo. Činilo mi se da svaka promjena kvari prvotnu ideju slike. Kad sam ponovno sreo Đoku, pokazao sam mu fotografije i rekao, „Ne ide, pokušao sam ali čini mi se da je u konačnici ovako dobro“. Đoko je lupio rukom po stolu na kojem su ležale moje fotografije i rekao „To sam i htio, da budeš siguran u to što radiš i da prepoznaš koliko je to dobro, ajde šalji to na izložbe. Đoko je bio poput mentora, i nije bio jedini.

Imao sam tu sreću da sam gubeći dane na fakultetu, ispijao litre kave u dimu kantine Pedagoškog fakulteta razgovarajući o estetici, književnosti, umjetnosti i životu s mojim tadašnjim profesorom Darkom Gašparovićem, koji me je vodio/slao na Dane hvarskog kazališta, sarajevski MESS, ili sređivao besplatan upad u HNK Zagreb, a ponekad i trpao knjige u ruke. Kakva je to škola bila. Shvatio sam da ne možeš stvari gledati usko i da je ti je za proboj u svijet, ponajprije svijet umjetnosti, potrebno razumijevanje suprotnosti. Shvatio sam koliko je važno inzistirati na estetici.

Jednog  dana u liftu studentskog doma u Rijeci sreo sam djevojku koja je u ruci imala naranču. “Je li ta naranča za mene?” upitah je . “Pročitaj bajku „Djevojka postala od naranče“, odgovorila je.
Skupo me je ta naranča koštala. Što se ispod kore nalazi otkrivam već trideset godina.
Potrošili smo zajedno desetke pari cipela obilazeći gradove, muzeje, izložbe iza sedam gora i sedam mora i dvije pustinje, i još ćemo. Veže nas ljubav (prema umjetnosti i hrani) i prema fotografiji.
Ona je u neku ruku bolji fotograf nego ja, preciznija je, nježnija, njene su fotografije oku ugodnije, dok ja više naginjem neposrednosti i jednostavnosti. Zajedno smo uživali na izložbama Roberta Cape, Vivian Maier, Henry Cartier Bressona, Sebastiaoa Salgada, Roberta Doisenaua, Francesce Woodman, Augusta Sandera, Magnumovih fotografa, Augen auf – 100. godina Leice, Roberta Mepplethorpa, Man Raya, Ženske avangardne fotografije 70-ih, i još toliko drugih…

Moj poznanik, Branko Franceschi, istaknuti likovni kritičar i kustos, svojevremeno ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a odnedavno ravnatelj Moderne galerije u Zagrebu, na jednoj od radionica Hrvatskog foto saveza govorio je o selektiranju i žiriranju, naglasivši kako se, usprkos svemu, prigodom prvog pregleda radova, iz ovog ili onog razloga, naglašene likovnosti, sadržaja, koncepta, tehnike, zna dogoditi da se oko selektora zadrži na nekom radu. Premda si objektivan i oslanjaš se na svoje znanje, iskustvo i struku, ne možeš isključiti neku vrst subjektivnosti, kazao je Branko.

Bio sam član raznih žirija i selektor međunarodnih izložbi.  Jedne godine bio sam pozvan za člana žirija Nacionalne izložbe Austrijskog foto saveza. Bilo nas je troje u žiriju, imali smo ispred sebe tipkovnicu i unosili ocjene svake pojedinačne fotografije u skali od 1 do 10, s time da je desetka bila najviša ocjena. Ljubazni domaćini donosili su nam kavu i mineralnu, žiriranje je bilo javno i trebalo je trajati jedan dan. Fotografije, kratko rečeno, tipično klubaške, po istom receptu napravljene: red makro fotografija, red pejzaža, red arhitekture, red mrtve prirode, red zalazaka sunca, red photoshopiranih konceptualnih fototvorina, i red ženskih aktova. Ja uredno klikam 1,2,3, tu i tamo 5 i 7, a ova druga dva člana žirija 7,8,9,10.

Shvatio sam da je njima najmanja ocjena bila 7, dok sam ja lupao oštro.” Herr Nikolac, ist alles im ordnung?”, svako toliko su zabrinuto pitali domaćini, Ja, ja, Alles klaar, Danke, odgovarao bih ja na tečnom njemačkom. Negdje u pauzi, dođe mi prijatelj, Austrijanac i kaže: „Čuj. Tebe više nikad neće pozvati na žiriranje, a mogao si lijepo svake godine provesti vikend u Beču na naš račun“. „Zašto misliš da neće upitah ja. „Čuj, mi Austrijanci  nekako volimo raskošnije, kičaste, gotovo barokne fotografije, što ćeš takvi smo, nasmijao se, „a ti upravo takve konstantno odbacuješ“. „Nema veze“, rekoh, Ionako dolazim najmanje jednom godišnje u Beč o svom trošku, volim lutati gradom i posjećivati izložbe, klopati bečke šnicle, jesti štrudlu u Demlu i piti kavu u Café Schwarzenberg, meni je važnije otkrivanje autorskog rukopisa, razumijevanje estetike, ja ne podilazim nikome, takav sam, što ćeš“. I tako i bijaše.

Jesam li ja subjektivan? Rumi s početka priče napisao je da se ne mogu sporazumjeti oni koji govore istim jezikom. Sporazumjeti se mogu samo oni koji dijele ista osjećanja.

Pogled na fotografiju mijenja se gotovo podjednako brzo kao i tehnologija kojom se danas fotografira. Ja i dalje fotografiram, rijetko izlažem, ali uživam u kreiranju svojih mikro svjetova u kojima se odražava sve ono što iz mene hoće van. Gurui i dalje proizvode blijede autorske kopije koje se i dalje zadovoljavaju time da im fotka-dvije prođe na nekakvoj klupskoj izložbi, ili da na nekoj od izložbi u organizaciji drugih klubova, dobiju pohvalu ili nagradu.

I sad, pišući, sjetih se dječje pjesmice Andre Franičevića Našao majmun stari ogledalo neko, i rekoh sam sebi „nisam ni ja ništa bolji.

Uostalom tko vam je kriv da čitate ove moje gluposti i laži. Fotografija je kao i život i istina, negdje drugdje.

Poljubi me digitalno, voli me analogno
9th June 2020

Reklamni materijal, 1955.

Ne tako davno bilo je teško raditi kao poštar, posebice u ulicama s obiteljskim kućama. Gotovo svaka kuća je imala psa u dvorištu i gotovo svaki pas jednostavno nije volio poštare, pa bi, kada bi jadnik pokušao ugurati pisma u sandučić, odnekud dojurio ljutiti pas, kojeg je omeo u kunjanju i zalajao na sav glas. Danas pošta rijetko stiže, dva-tri puta mjesečno, obično početkom mjeseca kada stižu računi. Jedni drugima šaljemo mejlove, gotovo da više nitko nikome i ne piše, pa se i pas raduje kada vidi poštara.

Ne tako davno, baveći se fotografijom koristili smo filmove, netko one u boji, a netko crnobijele. Imale su ih sve trafike, benzinske crpke, trgovine foto opreme. Za nas entuzijaste, preko puta željezničkog kolodvora u Rijeci, na kantunu, bila je trgovina Narodne tehnike, s nešto nižim cijenama i materijalom Fotokemike Zagreb. Bilo je tu filmova, foto papira, razvijača i fiksira, a prava meka tek bila je trgovina u Mesničkoj ulici u Zagrebu ili Hondlovoj 8, gdje se po nižoj cijeni moglo kupovati filmove kojima je rok trajanja pri kraju ili je istekao.

Kad bi se standard malo povećao otišli bismo u Trst, kupovali Ilfordove ili Kodakove filmove.

Iz albuma ljubavi, 1983.

a sam ponajviše volio Ilfordove crno-bijele filmove FP4 i HP5, kao i njihove razvijače, Microphen i Perceptol, ovisno o tome koliko sam htio da mi fotografija bude zrnata. Filmove sam povećavao na Ilfordovom Semi-mat papiru čija je površina bila nježna poput bebine guze.

Život na friškom zraku, 2004.

Sa 36 snimaka, koliko ih je film imao, nismo se baš razbacivali niti smo, kako se danas radi, snimali desetke snimaka istog subjekta. Svaki snimak zahtijevao je scenu, režiju, kompoziciju. Razmišljali smo, učili promatrati fotografski. Sve dok nismo razvili film, nismo znali što smo i kako snimili. „Fotografija je umijeće ne pritiskanja dugmeta“, rekao bi legendarni Frank Horvat, rodom Opatijac, rođen 1928.g., koji živi i radi u Francuskoj, a kojeg sam imao čast upoznati upravo u Rijeci, na izmaku milenija u jednom riječkom muzeju. Horvat je tada, još uvijek veoma aktivan, posjetio kraj gdje je rođen i razmatrao opciju održavanja velike izložbe u Rijeci, a mi smo, (tko je taj Horvat da bi mi njemu radili izložbu i što mi imamo od toga..) čovjeka elegantno odbili.

Sate i sate provodio sam u laboratoriju razvijajući filmove i izrađujući povećanja. Bili su to dani crno-bijele magije. Odabrao bih snimak, povećao, eventualno napravio izrez, rukom izoštrio i osvijetlio papir. Ponekad bih s crnim papirom u ruci zadržavao svjetlo, kako bih manje osvijetlio papir na određenom mjestu da bi slika bila svjetlija, ili bih pak nadosvjetljavao, da bude tamnija. U polumraku pod crvenim svjetlom, gledao bih u papir koji tone u razvijač, a na njemu se počinjala ocrtavati neka nova stvarnost.
Onda je netko upalio svjetlo.

Knjiga vremena, 1981.

Ne, nemam ništa protiv digitalne fotografije. Taj isti Horvat, čija je fotografija Mlada Indijka pod vjenčanim velom odabrana za jedinstvenu izložbu The Family of Man, iz 1955., Edwarda Steichena tadašnjeg voditelja Odjela za fotografije njujorške MOMA-e (Museum of Modern Art), pod stare dane okrenuo se digitalnim fotoaparatima, ali ne onim od par tisuća dolara, s razlogom dakako.

Dovoljno je pogledati njegove izrazito intimne serije  “La Veronique”: 50 stopa oko moje kuće u Provansi (2002.-03.) ili “Oko na dohvat ruke” iz 2007.g., mala remek djela na razini čiste vizualne poezije i esencije likovnosti, koje je Horvat snimio kompaktnom digitalnom kamerom. Spomenimo da je izložbu The Family of Man zbog njene povijesne  važnosti UNESCO uvrstio u kolekciju Memory of the World, a izložba je jedna od tri koje su promijenile povijest fotografije. (uz The Americans Roberta Franka, The Decisive Moment Henry Cartier-Bressona).

Ako vas put ikada nanese u Luxembourg, onda svakako posjetite dvorac Clervaux gdje je The Family of Man, zahvaljujući Steichenu koji je porijeklom Luksemburžanin, trajno smještena. Čovjek uči dok je živ.

U prolazu, 1979.

Dakle taj legendarni Horvat, jedan od velikana fotografije, mi je tada sasvim uvjerljivo rekao, „digitalna fotografija je fenomenalna stvar. Otkako postoje softweri poput Photoshopa, obradio sam gomilu svojih fotografija, pa čak i one koje na negativu nisu dobro izgledale ili nisu bile dobro snimljene, pa ih nisam ranije povećavao“.

Nekako sam tim putem krenuo i ja. Photoshop ne koristim, ali sam uz njega otkrio draži tehnologije koja je iz korijena promijenila pristup fotografiji. Skeniram negative, pa ih onda popravim, nadosvijetlim, napravim drugačiji izrez, ublažim ili naglasim zrno, igram se pixelima i tonovima.

Danas je izuzetno lako biti fotograf. Internet nam je približio i tehniku i znanje. Umijeće kompozicije, strpljivost, iščekivanje da vidiš što si snimio – toga više nema. Nama koji smo u svom radu ostali pola analogni – pola digitalni, ostala je samo nostalgija za onim vremenima u kojima je fotografija bila iskrenija, kao sjećanje na prvi poljubac.

No jedna stvar je ostala zauvijek nedostižna, onaj trenutak kada papir uroniš u razvijač i počne magija….

Objavljeno na: https://lanterna.news/2020/05/24/poljubi-me-digitalno-voli-me-analogno/

 

Vremenski putnik
9th June 2020

Mediji su puni priča o osobama koje su navodno putovale kroz vrijeme. Internet, svojevrsno kontrolirano digitalno smetlište, godinama reciklira urbane legende o ljudima koji eto imaju tu moć da putuju kroz vrijeme, obično upotrebom vremenskog stroja.

Istanbul 2010.

Neki teoretičari kažu kako je putovanje kroz vrijeme teoretski objašnjivo. Svatko od nas drukčije poima vrijeme i prostor; čisto filozofski – sve je relativno, a svako putovanje je ionako jedinstveno iskustvo.

Fotografija je odraz vremena. Kada gledate fotografije njemačkog fotografa Augusta Sandera, koji je od ranih 1920-ih slikao portrete stotina njemačkih građana, kroz projekt Čovjek 20 stoljeća, kategorizirajući ih prema društvenom tipu i zanimanju – od radnika na farmi, cirkuskih izvođača, do prosperitetnih gospodarstvenika i aristokrata, pred vama je iscrpna analiza karaktera i životnog stila svih slojeva njemačkog društva.

Zagreb 2014.

Mogao bih nabrojati niz autora u čijim se radovima izrazito odražava trenutak vremena u kojem su nastale, ali to mi nije namjera. Tražim način kako predstaviti fotografa kojem je glavna odlika opusa bezvremenska fotografija. Stanka Abadžića upoznao sam kroz aktivnosti Hrvatskog foto saveza, a znali smo se susresti u prvim godinama rovinjskih Photo Days-a, kada je ta manifestacija bila više Photo, a manje Days, kao i na nekim izložbama u Zagrebu. Stanko je svjetski putnik zanimljiva životopisa. Koracima mačka u čizmama od sedam milja, Stanko obilaze gradove, osluškujući njihove priče, a u džepu nosi pješčani sat pun zrnaca vremena, okrenut tako da u njemu vrijeme ne teče, i neumorno slika.

Rijeka

Za sebe kaže da nije reporter i ne mora poštovati pravila reportaže: snimiti, isporučiti uz kratki opis, to njega ne zanima. On putuje i bilježi foto aparatom. Fotografijama ne prikazuje socijalnu sliku svijeta u kojem živimo, tu zadaću prepušta drugima.

Nedavno mu je izašla 16. knjiga “Gradovi” u izdanju Udruge Kadar 36. Knjiga ima 120 crno-bijelih fotografija iz 25 gradova. Bari, Matera, Berlin, Prag, , Odessa, Zagreb, Beograd, Tokio, Buenos Aires, Istanbul te razni gradovi po Maroku, a i Rijeka mu je tako „upala“ u vidokrug objektiva. Knjiga nema uvodni tekst jer Stanko smatra da je fotografija vizualni medij i ne treba joj tekst kao posrednik. Fotografija, kaže on, mora imati snagu da dotakne emotivno polje. Danas se često promoviraju slabe fotografije i izložbe, sve se umata u tekst koji bi trebao pokriti i prikriti lošu fotografiju, šaljući navodno važne poruke javnosti i propitujući društvo u kojem živimo.

Paris 2010.

O njemu i njegovih 16 knjiga fotografije koje govore o gradovima u kojima je boravio i ljudima koji su na određeni način, osobnošću, trenutkom u kojem su se našli upravo na tom jedinstvenom mjestu koje je privuklo njegovo oko, pisali su brojni kritičari. Sve same hvale i pohvale. Jasne, čiste, estetski oblikovane, fotografije u kojima se često na humorističan ili nostalgičan način igra kontrastima svjetla i sjene, odlika su njegova rada. Svijet oko nas je režiser, scenarist i izvođač, a Stanko gospodar vremena.

U pogledu savršenosti kompozicije uspoređuju ga s majstorima fotografije poput Cartier-Bressona, Brassaia, Sudeka, Kertesza, ima tu i Koudelke, Doisneaua, Haussera, Ronisa, pa pomalo i Dapca, ali čemu usporedbe, svaki se od navedenih umjetnika na određeni način izdvaja od drugih prepoznatljivim stilom, a to radi i Abadžić. Njegov stil odražava se u bezvremenosti njegovih fotografija, za koje biste, da ne znate kada su nastale mogli pomisliti da su snimljene prije pedesetak i više godina, u vremenima koja su davno prošla. On je Orhan Pamuk fotografije.
Kako mu to uspijeva, jednostavno – Stanko je vremenski putnik.

Objavljeno na: https://lanterna.news/2020/05/31/vremenski-putnik/

 

O tome kako biti anđeo
8th May 2020
On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

On Being an Angel #1, Providence,Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Oduvijek sam smatrao da je pisanje za web svojevrsna digitalizacija emocija, pretvaranje misli u niz brojeva koje svatko razumije na svoj način; ljudi na jedan, a mašine na drugi. Kad napišete jednu rečenicu, čitatelj pokušava razumjeti njeno značenje, složi se s vama ili ne, i uglavnom shvati poruku. Vaša promišljanja nekome tako mogu ne značiti ništa, a sav vaš trud postati beznačajan. S mašinama je drugačije. Uzmimo na primjer računala, kada u Wordu napišete smislenu rečenicu, računalu ste dali jasnu naredbu da čitav niz brojki pretvori u znakove, koje osim računala, samo oni koji se bave programiranjem mogu smisleno pročitati. Ako ne pišete sebi, onda većinom pokušavate doprijeti do onoga koga volite ili vam je drag, nekog tko možda osjeća slično ili pak takvog želite pronaći.

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Self-portrait talking to Vince, Providence, Rhode Island, 1977 ©Francesca Woodman

Ovaj dugi uvod govori o mojim dvojbama, zašto sam teško prihvatio poziv da napišem nešto o fotografiji za Lanternu. Volim fotografiju, ona je dio mene, jedan je od jezika kojim govorim, onome tko umije čitati vizualno, ponajbolje govori o meni.
Želio bih predstaviti jednog posrnulog anđela. Ima tome dosta godina otkako sam se prvi put susreo s radovima Francesce Woodman. Jednostavnost i ljepota njenih fotografija, režiranih predstava u kojima je objektiv fotoaparata jedina publika, duboko su me dojmili. Woodman je preminula 1981. g. u New Yorku počinivši samoubojstvo u 22 godini.
Ono što me je snažno dojmilo u njenim radovima, nevjerojatno je i nadasve intimno iskustvo između promatrača i fotografije, što je karakteristika njenih ponajboljih radova, koji su u originalu veličine 20 x 25 cm, pa i manji. Na nekima od njih dopisivala bi rečenicu – dvije svojih promišljanja, iz kojih se iščitava njeno emotivno stanje u vremenu stvaranja.

U prosincu 2017., prvi sam put uživo vidio radove Francesce Woodman u Moderna Museet u Malmö-u u Švedskoj. Bio je to očaravajući, duboko emotivan i neopisiv doživljaj. Izložbu pod nazivom On Beeing an angel Moderna Museet je napravio u suradnji sa zakladom Francesca Woodman, kao putujuću izložbu, koja je u protekle četiri godine postavljena u vodećim muzejskim institucijama svijeta. Naslovna fotografija kataloga izložbe iz 1977.g prikazuje Francescu iz neobičnog ugla, a ispod fotografije rukom je napisano: On Beeing an angel. Gledatelj je suočen s činjenicom da u prikrivanju ili šifriranju subjekta, fotografije izobličene i stiješnjene u jednu ravninu uokvirenog prostora, nikada ne govore potpunu istinu o temi.

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

3Francesca Woodman, From Eel series, Venice, Italy, 1978

Mladenački smiješne, ali izvrsno režirane, njene su fotografije istovremeno neurotične i bolno iskrene. One uglavnom prikazuju žensko tijelo koje Woodman smješta/stapa u prostore, suprotstavljajući tijelu razne rekvizite poput ljiljana, školjki i jegulja – ženskih i muških simbola koje prisvaja, reinterpretira i dekonstruira. Kao model najčešće koristi samu sebe („jer sam uvijek dostupna – rekla bi Woodman“). Gledajući njene radove stječete dojam da je uopće ne zanima žensko tijelo, čak i kad je sama predmet fotografije. Prije bi se reklo da negdje duboko u sebi osjećate kako se u njima govori o njoj i njenom unutarnjem nemiru.

Zašto upravo sada pišem o Francesci? Zato što je u galeriji C/O u Berlinu, u Američkoj kući, do rujna ove godine postavljena izložba On Beeing an angel. Riječ je o dobrotvornoj zakladi s međunarodnim ugledom i bogatim kulturnim programima (fotografija i vizualni mediji), koja pokazuje djela poznatih umjetnika, promiče nove talente i prati djecu, mlade i odrasle osobe u njihovim otkrivanjima vizualne kulture. Ako poznajete Berlin, onda znate da se nasuprot ove zaklade, u ulici zanimljiva imena – Jebenstraße, na broju 2 nalazi Muzej fotografije, a cijela četvrt, stisnuta oko poznatog kolodvora Zoo, Njemačka je u malom s ponudom izvrsnog Curry wursta, Döner Kebapa i drugih tipično njemačkih delicija, onako s nogu.

Francesca Woodman odrasla je u obitelji umjetnika. Već s 13 godina snima fotografije. Djetinjstvo je dijelom, najčešće ljeti, provela s roditeljima u Italiji. Boravak u Italiji ostavio je dubokog traga u njenim kasnijim radovima, u kojima je prisutno preispitivanje klasične skulpture i oblika. Studirala je na Rhode Island Školi dizajna, jedno vrijeme radila u Rimu, New Yorku i Peterboroughu. Iza nje je ostalo nekoliko tisuća negativa i samo oko 800 fotografija različitih tehnika koje je sama napravila. Slala je svoje portfolije modnim fotografima i kustosima, bezuspješno prijavljivala svoje projekte zakladama, što ju je u konačnici nagnalo u depresiju i na samoubojstvo 1981.g. I kako to u životu biva, nije imala velikih izložbi niti publikacija dok je bila živa, a sada se njene izložbe nižu po muzejima svijeta.

4From Space2, Providence, Rhode Island, 1976 © Francesca Woodman

Francesca Woodman, From Space, 1976
© Betty and George Woodman

Jedina knjiga koja sadrži njene fotografije, a koja je objavljena tijekom njezina života bila je Some Disordered Interior Geometries, (Neke poremećene geometrije unutrašnjosti). objavljena u siječnju 1981., neposredno prije njene smrti. Knjiga se temelji se na odabranim stranicama talijanske vježbe geometrije na kojima je Woodman nalijepila 16 fotografija te im dodala rukopis, mijenjajući sadržaj bijelom korekcijskom tekućinom. Zanimljiva je i kao potvrda da je Woodman preispitivala značaj i ulogu geometrije u likovnosti.

Brojni kustosi i kritičari danas je svrstavaju među posljednje velike moderniste, u nizu koji seže do Man Raya i ostalih surealista. Drugi pak njene radove smatraju adolescentskim i pretjerano narcisoidnim. Stoga ne čudi da je postala uzor brojnim mladim umjetnicima, a njen je utjecaj vidljiv i u radovima Cindy Sherman i Sophie Calle i drugim autorima, pa dijelom i u mojim radovima.

Kako bi Cindy Sherman rekla, za nju nisu postojale granice i od ničega je pravila umjetnost: od prazne sobe s tapetama koje se ljušte i svojeg tijela, bez složene scenske postave ili osvjetljenja, poput slikara što stvaraju s onim što vide ispred sebe, a ne kao fotografima poput nje kojima treba vremena da isplaniraju što će raditi.
Kako biti anđeo? Pitanje je na koje sami trebate dati odgovor.

Objavljeno na: https://lanterna.news/2020/05/17/francesca-woodmann/